Pakao?

Često čujemo da je život pakao. Da će grješnik završiti u paklu. Da je sve najlošije u tom paklu. Da uglavnom se moramo čuvati, paziti da ne završimo u paklu.
No, nikad ne znamo kako i kada ćemo završiti u paklu. A još manje znamo kako da izbjegnemo ulazak u pakao.

Osim da budemo dobri. Kako i koliko dobri nisu nam objasnili.

Pakao je uglavnom mjesto gdje nema nečeg (ničega) dobroga. Objašnjava se ili tumači (ovisno o izvoru) da je to mjesto gdje gori vatra, vruće ulje, vrućina, patnja, gurkanje, ogovaranje i stalno te netko nadgleda, kako patiš. Više-manje, tako se objašnjava.
Nezgodno je što ne znaš tko te doprati do pakla, a još manje tko te vadi iz njega. Ispada da, na neki čudan način dođeš ili te bace u pakao. A za izlaz ne pitaj.
Biće valjda da se moraš sam snaći.
No, boravak u njemu nije ugodan ni lak. Pogotovo s aspekta vremena. Timing je tu poprilično dug. I nemilosrdan je, jer traje- vječno.

Kada se informiraš gdje je to mjesto, teško da ti netko može odgovoriti, gdje je to.
Pretpostavki ima poprilično. Mišljenja još više. No, adresu ili web stranice, ne možeš nigdje naći. Nitko ne objavljuje.

A opet, kažu da ima i da postoji. I da možeš završiti u njemu.
Opet, ima naznaka da je pakao tu negdje, na blizu, u blizini. Recimo, u ratu, u nekim situacijama razaranja, bitaka. Nažalost.
Isto tako u nekim životnim situacijama. Kada igraju jake nogometne ekipe. Objašnjavaju da je bilo na stadionu užareno „kao u paklu“. A opet to nije pakao. A ne objave otkud to oni znaju, da je tako i u paklu. I u još nekim situacijama života definiraju da je tog trenutka, bilo tako (kako je bilo) loše, kao u paklu, u toj (ili nekoj drugoj) situaciji.
Opet ta jedna situacija. Dakle, samo jedna situacija, od svih situacija koje živimo. I opet, to je trajalo neko vrijeme ali nije kontinuirano i dugo.
Onda to nije pakao. Jer nije kontinuirano i nije u svemu.

Pa eto, nekako čovjek zaključi da pakao nije na zemlji. I da ga nisu vidjeli. Ali, govore o njemu. Pričaju nadugo i naširoko o svemu tome. I ne kažu da li je to plod mašte ili kreiranja nekih njihovih stavova i odnosa prema nečemu, o čemu su čuli ili načuli da to postoji. Pa su stoga kreirali jako lijepe i atraktivne priče koje bi trebale dati neki smisao njihovim životima. A nas uvjeriti u …još uvijek ne razumijem u što.!. Osim, da oni znaju nešto, što ja (još) ne znam. A i ne razumijem, barem za sada. Što god da je, oni to znaju.!. A dobro, pustit ćemo ih, da se i dalje (samo)uvjeravaju u nešto što oni najbolje znaju.

Ako nije tu, onda taj pakao postoji negdje „gore“. Vjerojatno je to, tako strašno i neobično, da treba da je skriveno od ljudi. Ili barem male djece. Jer, trebali biti zaštićeni od pakla. Barem dok su još mala.
Prema tome, ako i postoji pakao, onda je on negdje na „nebu“. Negdje gdje mu je i mjesto. Negdje gdje ima svoju funkciju i razlog da postoji.
Stoga, treba ići gore, i vidjeti gdje se to nalazi. I priviriti da se dobije uvid. Barem malo. Ne dolaziti previše blizu, da nekoga ne uznemirimo. Ako je već tamo.

I odlučim ići u meditaciju. Ne tražim pakao, no, ako postoji, bit će negdje neka indikacija, smjer, putokaz, put, cesta.

Meditiraj, slobodno i ti, jednom. Više puta. Više godina. Deceniju kontinuirano, gotovo svaki dan. I vidjet ćeš, doživjeti puno toga.
Vidi se svijetlo. Pa još svijetla. I još više svijetla. Pa svijetlo koje se kreće. Svijetlo koje daje smjer. Daje poruke. Daje smisao života, upućuje te u nekom ispravnom i korisnom smjeru. Otvara se kanal. Putuješ kanalom. Vidiš gdje prebivaju veliki Majstori, Sveti ljudi. Divna mjesta u prošlosti.
Nekad te usmjere i u dio budućnosti. Daju ti knjigu života. Duhovne lijekove. Preporuke i savjete. Zamole te da preneseš poruku, nekome tko na zemlji nije otvorio „inbox“. Dobiješ dar prijenosa svjetlosti. Nekada i blagoslova. Dobivaš puno toga. Kartu da putuješ našom Galaksijom. Ponekad i da uđeš u međuprostor Galaksija. Prepoznaješ rad mudraca i savjetnika.
Upoznaš izvore svjetlosti, kreiranje boja, znanja, moći iscjeljenja. Postaješ snažniji, jači, kompetentniji.
Ali nigdje pakao. Nitko te ne upućuje na njega. Nitko ga ne spominje. Nikome nije potreban. I nitko ga ne traži.

Dakle, koliko god meditirao, nigdje pakla. Lijepo rečeno –nigdje ni „p“ od pakla.

I sada, u životu, budi dobro, i u nepoznavanju mjesta ili lokacije gdje je nešto, što ti objašnjavaju kao loše, kao patnju, kao odgovornost na ono što si krivog-učinio. Kao mjesto gdje trebaš patiti i lagano izgarati u vatri.
I, opet nema tog mjesta.

I onda pogledaš tv, novine, knjige, dokumentarce, slušaš radio. Jer, nemaš što drugo činiti. Kada tamo, sve je dobro. Lijepo. I nema patnje.
I vidiš, čuješ, pročitaš emisije o zdravlju. Koje govore o bolesti. Vrste, tipove, manifestacije u vremenu. Godine života kada se jave. Pročitaš pitanja bolesnih. I čuješ kako im je teško. Kako se dugo oporavljaju, kako imaju još toliko i toliko za liječenje. Toliko za isplatu kredita. Toliko za odgoj djece. I toliko još da završe školu, fakultet.
I da brinu o tome. Da im je teško. Da imaju glavobolje. Nekad migrene. Da ne mogu naći zajednički jezik s partnerom, roditeljima. Djecom. Ili poslovnim partnerima. Da ih nitko ne razumije. Da nekako osjećaju neku kuglu u stomaku. Muka im je od svega. A i ne znaju kako da se „izvuku“ iz ove situacije. Naprosto, ni sna nemaju. A i apetit im je slab. Bolovi na sve strane. Najgore je što zglobovi ne rade. Peku i bole. Gotovo blokirani.

Pa, na što to sada liči ! Na što me to podsjeća.

Jasno je da čovjek ima je jednu jedinu slobodu. A to je – slobodan izbor.
Izbor načina života, stila života i opredjeljenja. Izbora odluka koje će donijeti. Izbora ponašanja kao što skijaš kada se spušta na takmičenjima, ima izbora prilikom spusta, da prođe kraj stupića koju su mu postavili i koje nazivaju „vrata“. Možeš proći cijelu stazu bez da se „slomi“ bilo koji stupić. A bogami, može se i „pokupiti“ koji stupić. I još na kraju, mjeri se vrijeme kojim se prošlo to, što se zove staza.
Ili u realnom životu – življenje.

Dakle, imamo mogućnost funkcionirati tako da odabirom nekih situacija budemo zadovoljni, razočarani ali i bolesni. Jer, nije ispalo kako hoćemo, ili kako bi uporno htjeli. Kako smo planirali.
Nismo u tim situacijama odabrali ispravnu ili pozitivnu odluku, da idemo dalje, kvalitetno kroz život. Negdje smo pogriješili. Zbog nečega ili nekoga.
I nastaje patnja.
Patnja koja se prvo manifestira u emocijama, a kasnije i u fizičkom tijelu. Patnja koju ne možemo svladati. A koja svakim danom raste. A mi bi htjeli da nam bude dobro. Barem kako je bilo prije.

U koje stanje smo to, sada ušli!?!

Sve više naše stanje liči kao da živimo u paklu.
U paklu muka i patnji iz kojih se teško vadimo. Iz kojih ne vidimo rješenje.
Kada imamo bol na zubu, i to (recimo) baš u subotu kasno popodne. A treba izdržati do ponedjeljka.
Do otvaranja ordinacije. Kažu da su to paklene muke. Kada treba izdržati financijski od mjeseca do mjeseca. Ili od plaće do plaće. Financijske paklene muke. Kada nam je neka draga osoba bolesna. Ili neko od obitelji. Uh, i to treba izdržati. Pa i kada draga (dragi) ode nekim svojim putem, nakon što je 2 godine bio uz mene. I to poprilično liči na isti osjećaj. Pakleno stanje.
Kada smo nemoćni. Kada tražimo, vapimo za pomoći. A nitko nema za pomoć, nikoga nema da nas čuje. Razumije. Da nas utješi,barem. Kada nema utjehe, tu je paklena muka.
Ima još situacija. No, i ovo je (pre)dovoljno.

I što će nam onda neki drugi pakao???

Naći se ili biti, u nekoj, koristit ću izraz, bezizlaznoj situaciji. Tu situaciju definirat ću stanjem kao da se nalazimo u paklenoj situaciji. Ne znajući što da radimo, činimo ili djelujemo, jest jako nezgodna situacija. U najmanju ruku. Izuzetno težak i mukotrpan trenutak. Kao neko „vanzemaljsko“ stanje, koje nam je potpuno nejasno. Nepotpuno i tužno. Možda i jadno.
Trenutak kojeg se ne želimo nikada prisjetiti ili vratiti. Barem oni koji su bili u njemu. A oni koji nisu, da nikada ne dođu u taj trenutak.

No, važno je da taj trenutak ipak, ne traje vječno.

Da ne traje duže od tog trenutka kada smo ga postali svjesni.
Trenutak u koji ne trebamo ulaziti. Trenutak u kojem ne trebamo ostajati. I trenutak, u koji se ne trebamo vračati. Nikada.
Sva patnja nas blokira.
Sva patnja nam ne da, da se krećemo, da reagiramo. Trenutak koji može značiti da imamo mogućnost ostati ili učiniti Nešto.
Trenutak kada znamo da je sve to, zbog čega smo tu (u patnji) je emocionalno stanje. Stanje onako kako se osjećamo. Stanje koje možemo teško opisati, jer nema ni dovoljno riječi da se ga opiše.

Ali to je jedan trenutak odluke. Trenutak reakcije.

To je trenutak gdje se ponovno vraćamo u svoj osobni slobodni izbor, koji nam je, iz nekog razloga, otet. Ta patnja, pa bila ona i patnja iz pakla, nema pravo da nam oduzme taj trenutak kada mi imamo pravo izbora. Kada možemo izabrati drugačije ponašanje i aktivnost djelovanja.

Kada uđemo u novo stanje emocija koja nas ispunjavaju. Jačaju i osnažuju da, za početak, vidimo novu drugačiju mogućnost.
Trenutak kada prekidamo s patnjom i započinjemo s djelovanjem.
Prvo djelovanje jest ukidanje stanja patnje.
Drugo prihvaćanje stanja u kojem jesmo u potpunosti (ja jesam).
Treće jest stvaranje kreacije, i novih kreativnih rješenja.

I ako nismo našli pakao, našli smo put /izlazak/ iz njega !
I možda tek tada iskreno iz dubine svog srca možemo razumjeti svećenika koji je govorio o paklu i putu, istini i životu. Tada taj govor ima smisla.
Samo, trebamo unutar sebe odlučiti prekinuti s paklenim stanjem. Odlučiti biti svoj, na ispravnom putu u životu.

Dobro si i bit ćeš dobro, kada nisi u paklu ili paklenoj muci. Kada prihvatiš da možeš ispravno djelovati.

Jer možeš djelovati. Jer svako djelovanje donosi nešto dobro. Donosi napredak. Donosi nove situacije. Donosi nova poznanstva. Nove događaje. I sam cilj, sam smisao života postaje ugodniji i kvalitetniji. Ispunjeni.

Možemo živjeti ljudski. U potpunosti.

Odgovori