ŽIVOT U OGLEDALU

mind_blowing_image_mirror_grass_abstract_ultra_3840x2160_hd-wallpaper-1584648

Gledamo ljude kako žive oko nas. Živimo taj život, gledajući. Nastojimo biti dobro. Ugoditi sebe i drugima. Stalna briga da nam bude dobro i da si ugodimo u svakom detalju, počinje nam biti naporna. I pomalo nas ometa u postizanju upravo onoga što želimo postići – mir i dobro.

 

Podosta vremena čovjeku treba da shvati, da onako kako živi je – život u ogledalu!

 

Sve što vidimo je slika. Slika (ponekad percepcija) koja nastane ispred naših očiju. Nekada se smatralo da naočale predstavljaju korigiranu/ispravljenu sliku svijeta i života. Jer eto, s naočalima se vidi drugačije. No, i naočale su postale zatamnjene. Čak i ono što vidimo, ne želimo vidjeti. Onako kakvo realno jest. Bar ne bistro i čisto.

A što mi vidimo?

 

Vidimo sliku „sebe“. Kada stojimo pred ogledalom onda se uređujemo. Od brijanja, uređivanje kose i svakog detalja na garderobi. Naravno, prilagođeni svakoj prilici.

Uređujemo svoju garderobu. Svoj stil. Dajemo neku poruku od sebe za nekoga. Inzistiramo da budemo lijepi. Da je sve na svom mjesto, upravo onako kako smo to zamislili.

Ponekad i postignemo željeno stanje. Efekt tog stanja traje jako kratko.

Jer, moda se mijenja. S njime i moje stanje. I moji stavovi. Stilovi se mijenjaju i tome nema nigdje kraja. Što pokušavamo bolje pratiti taj „stil“ primjećujemo da su drugi puno brži od nas.

Najčešće i uspješniji.

Ljutimo se ispred ogledala. Hoćemo veće ogledalo. Kvalitetniju i jasniju vizuru s puno svijetla oko njega.

Sada se bolje vidi. Slika u ogledalu je uvećana. Jasnija je slika u njemu.

Ali eto, opet stil kasni. Slika pokazuje da nije praćen ritam promjena garderobe, stila odijevanja. Sada se vide jasnije detalji, moguće ih je još korigirati i poboljšati pogotovo one koji nisu bili dovoljno vidljivi do sada. Uređujemo i nadopunjujemo propušteno. Poboljšavamo izgled.

 

Istovremeno smo i u praznini, što pomalo dovodi do stanja razočaranja. Pomalo i žalosti.

Vidimo sliku, čistu, krasnu, ugodnu, lijepu. Primamljivo čak djeluje. A opet .

 

Da, vidimo lik. Vidim sliku sebe. Ali, to nisam ja.

To je samo slika.

 

Self-love-and-the-art-of-letting-goSlika lika. Tijela. A Ja sam tu. Ispred ogledala, ispred slike.

Tvorci smo te slike. Djelujemo na sliku. Uređujemo uvjete te slike, svijetla čak i veličinu ogledala.

Ja (mi) sam Stvaralac i uzrok nastanka te slike.

I ujedno i osmatrači.

 

Ja nisam slika. Slika nastaje. Ja postojim trajno. Dugoročno.

A Ja (mi) imam sliku, i sve što slika nema. Postojim(o) s osjećajem, potrebom, stanjem, veličinom, znanjem, intelektom, imamo Dušu.

I Ja stvaram sliku. Slika ne stvara mene.

Zašto onda gledam(o) sliku u ogledalu?

Jer ne vidim(o) sebe?

 

Pa sebe ne mogu vidjeti u ogledalu. Ja postojim i stvaram. Trajno.

A slika je privremena, sve dok sam ja ispred ogledala.

A drugima ne treba ni moja slika ni ogledalo.

Trebam im Ja. Trebaju Nas.

Treba im naš pogled, riječ, podrška, društvo, toplina, zagrljaj.

Treba im da postoji Netko, DA IMA NEKOGA!

Ne treba slika u ogledalu nikome. Trebaš TI ! Da postojiš, i djeluješ.

Kada se pogledaš u ogledalo, znaš da nikome ne treba tvoja slika. Trebaju TEBE !

U dobru. U radosti. U Miru. Životu.

resize

Zato, daj dobro koje imaš da možeš životnu radost podariti. Da drugi mogu u miru živjeti jer su te doživjeli u potpunosti.

Da te pamte kao takvoga.

U Miru i Radosti.

 

I kada jednog dana odemo negdje i kada budu u rukama imali sliku, ne u ogledalu. Ne onu s ekrana kompjutora.

Već onu sliku u svom srcu. Gdje im još uvijek daješ Mir i Radost. Jer, eto to je ostalo od tebe kod drugih.

Kada se to desi, znat ćeš da POSTOJIŠ.

Zauvijek i oduvijek.

 

Živjet ćeš i bez ogledala. Sa živom slikom u ispunjenoj Duši. U čovjeku. Na posebnom mjestu namijenjenom za one osobe koji su najbliži Miru, radosti, poštovanju.

 

Speak Your Mind