Jedna od pjesama koja veliča slobodu i vrijednost slobode je zasigurno i pjesma Ivana Gundulića : Himna slobodi.
I dok se divimo takvom skladu riječi i ugode koja nas prožima. Dok je nanovo čitamo, uočavamo svjesnost da je u druga razna vremena i drugim životnim prilikama čovjeku, narodima i raznim skupinama (po više osnova i interesa) bilo u interesu da budu slobodni.
Možda je početak (nama popularne ili poznate) povijesti o sazivu slobode prikazan u osobi Kunta Kinte-a koji se želio osloboditi lanaca i robovanja, koja je nastalo osnovom boje kože i poslovnih interesa(robovlasnika). Tu smo odmah razumjeli što bi ta sloboda trebala značiti u praktičnom smislu.
Naravno da naša (lokalna) povijest najviše (pre)poznaje događaje iz 1945 i 1995 kao kolektivnu slobodu. Tako da kada gledamo sve ove događaje koje su nam tumačene kao smisao slobode, u praksi su se pokazali da su u sukobu. Ili čak da su oprečni. Ono što jest za neke pojam slobode (u praksi) za druge to jest diktatura. Neovisno (za ovaj tekst) u kom smislu i dijelu.
Pa stoga često ostajemo bez odgovora što je sloboda? Ako su nas oslobađali što nismo slobodni? Što rade oslobodioci? A što oslobođeni? Dakle, nije mi namjera da u ovom tekstu slučaju analiziram događaje, već stanje u čovjeku. U osobi koja doživljava slobodu.
Trebalo bi i to napomenuti da jedan broj ljudi smatra da osjećati se slobodnim podrazumijeva sam pojam slobode. Ipak u tome ima razlike. Osjećaj je samo emocija a ne stanje. Pogotovo nije stanje u pravom smislu te riječi. Dok stanje ipak podrazumijeva daleko širi pojam. Pojam koji se može i doživjeti i biti svjestan u pravnom smislu te riječi. Isto vrijedi i za izjavu: mislim da sam slobodan.
Raditi što hoću, kada hoću i koliko hoću također nije stanje slobode jer u sebi ima namjeru. Ima tu čarobnu riječ „hoću“ koja ustvari realizira neku našu namjeru. Vanjsku ili unutarnju. Sloboda više sliči na stanje neovisnosti. Neovisnosti u potpunosti. No, najčešće nam je teško i zamisliti da smo potpuno neovisni, pogotovo od pojedinih stvari ili osoba koji su nam izuzetno dragi. No, kada bi i uspjeli zamisliti (meditirati) situaciju da smo bez tih stvari ili osoba, u smislu da nam ne trebaju. Oni ili njihova „ljubav“ bi bili u mislima (meditaciji) neovisni, u nama se odmah javlja neki unutarnji nemir. Ili strah koji nam stvara potrebu da se ipak „ulovimo“ za nešto ili da budemo vezani za nešto ili nekoga. Kao da ne želimo ništa što volimo izgubiti.
U analizi nekih materijala koji su mi bili dostupni naišao sam i na misao da svojom slobodom ne bi trebali ugrožavati nekoga u njegovoj ili njihovoj slobodi. Stanje slobode podrazumijeva da svojom slobodom uvećavamo i slobodu drugih. Ili čak svih o soba oko nas. Uključujući i slobodu biljnog i životinjskog svijeta. Odnosno zemlje kao cjeline.
Možda i sloboda nije prvo ili osnovno stanje kojem čovjek teži, no ista je preduvjet za čovjekov izbor u životu. Podrazumijeva se da je sloboda preduvjet samostalnog izbora čovjeka, da bi mogao funkcionirati u kvalitetnom životu.
Istraživanje puta ulaska u stanje slobode započinje samim stanjem čovjeka. Definiramo da je čovjek perfektan spoj fizičke prirode i duhovnog stanja. Samim time se i postavlja zaključak da je za slobodu čovjeka potrebno postići slobodu u fizičkom dijelu čovjeka. Isto tako i u duhovnom dijelu.
Nama je poznatije stanje fizičkog tijela jer je vidljivo. Materijalno i opipljivo. U stalnim promjenama i rastu. Ujedno u fizičkom tijelu je smješteno i 5 osnovnih osjetila (vida, sluha, okusa, mirisa, dodira) s pripadajućim organima. To tijelo je u fizičkom pokretu i osigurava nam ugodna stanja sociološkog okruženja. Možemo ga opteretiti i odmoriti. Aktivnost tog tijela nam daje rezultate rada koji nam daju mogućnost da preživimo (npr da se hranimo,…) i da kreiramo. Što nam je osnovni prioritet. Najčešće. I kada još dodamo svoj ego, volimo reći: mogu sve !
No, ono što često vidimo u svojoj okolini da ljudi baš i nisu tako pokretni. Kreativni i u dobroj namjeri prema sebi i okolini. Često im nešto nedostaje u životu (najčešće novac, ali i društvo, zabava) a najviše žale za time da imaju više zdravlja.
Naravno da je gotovo nemoguće definirati (u tom stanju) što podrazumijevaju pod pojmom „više zdravlja“, no, jasno je da njihovo tijelo je nekoj vrsti bola, jer ne može se izraziti. Barem ne tako da čovjek kaže: eto, zdrav sam.
Činjenica jest u tome da taj blok koji ima razne nazive (bol, bolest, depresija, nezadovoljstvo, usamljenost, tumor) ne dozvoljava ispravno funkcioniranje osobe. Pa samim tim on je u nekoj vrsti ne-slobode.
U fizičkom tijelu da bi došlo do slobode, potrebno je da bude potpuna prohodnost i djelovanje svakog organa do svake stanice tijela.
Zato je preduvjet tome da dozvolimo da iz tijela izađu sva zagađenja i svi otrovi.
Prvenstveno se očekuje da u tijelu funkcionira probavni sistem koji automatizmom oslobađa i izbacuje iz tijela otpad. Prirodnim putem. Izbacivanjem otpadaka praktički dobivamo čistoću tijela koja nam je preduvjet za ispravno funkcioniranje unutarnjih organa i fizičkog tijela kao cjeline.
Time čovjek poštuje svoje prirodno okruženje. Jer, ono što je za čovjeka otpad, to je za prirodu, zemlju, korisno i upotrebljivo u daljnjoj obradi i pripremi, za održavanje biljnog svijeta. I to je gotovo savršeni prirodni lanac održavanja i stvaranja novih vrijednosti. Bez gubitaka i bez dobitnika. Naprosto savršenstvo u funkcionalnom smislu.
Ako je čišćenje (pražnjenje) fizičkog tijela dio prirodnog lanca, za to bilo potrebno osigurati i adekvatna mjesta, prostore. No, nije mi namjera ovdje pisati o higijeni, jer se ista uvijek podrazumijeva kao prisutna veličina. Nego mi je namjera pisati o uvjetima. Čovjek bi za vrijeme pražnjenja tijela trebao biti u idealnim uvjetima (ne samo fizičkim) već i uvjetima opuštenosti i mira. Kao osnovnim uvjetima da čišćenje tijela bude kvalitetno i potpuno. Jer, uznemirenost ili „da me netko ne vidi“ jest naprezanje u samom tijelu i ne daje za rezultat kvalitetnog čišćenja. Stoga je osiguranje mira bitan efekt zdravlja čovjeka.
Stoga je osnovni uvjet higijena, mir, opuštenost i mogućnost (tehnička) da isto odradi, preduvjet zdravlju i naravno slobodi fizičkog tijela. Nažalost, moramo konstatirati da u Europi, tom segmentu zdravlja i nije dat status koji sam čin zaslužuje. Jer, da bi čovjek odradio svoju potrebu potrebno je da –plača.
Strašna je spoznaja da čovjek mora financijski nadoknaditi svoje prirodne potrebe za održavanjem čistoće tijela. Što je još strašnije na autocestama (Austrija, Njemačka, …) potrebno je platiti unaprijed. I to još točno u određenoj veličini monete. Što i čovjek u tim trenucima i ne mora imati kod sebe. Pa ako nema, osnovna potreba jest – zabranjena (nedozvoljena ili nedostupna).
Imam dojam da u Indiji, gdje baš i nema svugdje uvjeta, prostorija imaju pravilo da odradiš – kako se snađeš. I nitko ti ne zamjera. Jer se podrazumijeva da ti je potrebno i da je to nekako „normalno“.
Ukoliko bih komentirao javne prostore na našim područjima, onda je to jedna nova tema koja se da posebno obraditi.
Ipak, moguće je da postoje javna mjesta, otvorena, higijenski savršena i dostupna svima. To su postigli u Japanu gdje imaju niz javnih toaleta. Ne naplaćuju korištenje, higijena je vrhunska i nema one „strašne tete“ s metlom na ulazu ni izlazu iz prostorija. Možda se to da usporediti sa stanjem u Istri za vrijeme Austro-ugarskog upravljanja ovim prostorom. Još su i danas vidljivi objekti koji su bili slobodni za korištenje bez naplate. A navodno da ih je bilo i puno više, no ovaj podatak nisam provjerio, jer nije mi toliko važan u ovom trenutku. Važna mi je namjera i djelo koje se postiglo. Dakle, moguće je poštivati čovjeka u njegovoj primarnoj potrebi da se oslobodi nepotrebnog iz tijela.
Što bi značilo da trenutno ne živimo u dovoljno kulturnom ambijentu gdje bi ovdje u našim krajevima postigli status da se čovjeku omogući da se oslobodi. I da bude slobodan. Barem u fizičkom smislu.
A kada na tom nivou nije slobodan, podrazumijeva se što jest.
Zbog čega je važnije oslobađati se viška nego, recimo osigurati hranu?
Iz prostog razloga što kod hrane (hranjenja) biramo i izabiremo ono što je nama po volji. Pa i ne moramo jesti to i takvu kvalitetu hrane. Ne moramo jesti redovito, preskačemo obroke. I definiramo što volimo i ne volimo.
To nije slučaj kod čišćenja i oslobađanja čovjekovog tijela. Ono je naprosto kod svih ljudi istovjetno. Kada dođe, mora se.
A i ako ne jedem (kažu 99 dana) neću se razboljeti (oslabiti da) i da neću biti blokirani, već dapače, približit će se svjesnosti.
Bretarijanci su jedini uspjeli riješiti ovu osnovnu potrebu za hranom i čišćenjem i postali slobodni u fizičkom smislu. No, njih je relativno malo, a i teško je razumjeti ovaj predivan način življenja.
Potrebno je napomenuti da je važno i čišćenje tijela kroz znoj. I posebno kroz visoku temperaturu. No, isto se dešava u posebnim fizičkim okolnostima u koje se čovjek dovede.
Napomenuti ću samo da su to procesi koji se ne bi trebali zaustaviti ili smanjivati. Posebno ne visoku temperaturu. Barem ne onu koja postigne temperaturu do 40 st Celzija jer je to najefikasniji i najbrži način da se postigne potpuna čistoća tijela. Do svake stanice u tijelu.
Sva ta čišćenja (pražnjenja tijela) znak su da je čovjek zdrav i da njegovo tijelo reagira i vodi ga prirodnim putem u stanje zdravlja. Što bi se moglo i protumačiti da je fizičko tijelo slobodno u svom djelovanju i aktivnostima. I zna gdje su mu limiti.
Na fizičko tijelo naslanja se kao njegov sastavni dio i energetsko-duhovno tijelo, koje mu daje smisao funkcioniranja. Mada se u praksi najviše koristi izraz da čovjek – ima dušu. Kao pojam duhovnosti u čovjeku.
Posljednjih desetljeća zanemaruje se ova konstatacija i nema istraživanja niti realnih korištenje ovih karakteristika iz duhovnog svijeta. Sve se (uglavnom) svodi na izjavu – boli me duša!
Čovjek se tako izrazi kada govori o neslaganju s nekim činjenicama i situacijama u kojima živi i sudjeluje sa socijalnog aspekta. Ili nerazumijevanjem ili nemogućnošću da riješi neku obiteljsku situaciju.
A drugi aspekt duhovnosti, može se svesti na pojam – idem na nedjeljnu misu (ili barem za Uskrs i Božić).
Naravno da ovdje pišem o javnom iznošenju situacija, mada mi je poznato da ima pojedinaca (udruga) koji intenzivno meditiraju i traže spoznaju u duhovnom svijetu.
Meditacija jest jedan od glavnih „alata“ koji se koristi da bi se dobila duhovna sloboda. Jednostavno zato što meditiranje (slično kao molitva) osigurava slobodu u tijelu. Popušta napetost, osigurava „lakoću“ u tijelu i daje smisao života da ispravno funkcioniramo. Da djelujemo trezveno nakon transcendentalnog stanja. Smisao same meditacije jest postići stanje u kojem se može „razgovarati“ (ili barem primiti poruke od Vrhovnika duhovnog svijeta. Za koga se koristi riječ Bog.
Naravno da danas imamo više religija i više naziva za Boga ovisno o religiji, području i kulturi kojoj čovjek pripada.
Sama činjenica da su najstariji objekti (i kod nas) prostor u kojemu se moli/meditira, govori da je nastojanje da se postigne ta sloboda duhovne spoznaje, uvijek bila prisutna kod ljudi. Nekako gledajući razvoj čovjeka npr. od života u pećinama kada se crtalo slike (figure, crteže) po zidovima pećine koje su (po tumačenju nekih znalaca) imalo je religiozno-mitsko značenje i sazive Bogu za uspješan lov. Pa se da zaključiti (nadam se ispravno) da je duhovni razvoj u čovjeku u kontinuitetu i prije obrtničkog ili industrijskog razvoja. Možda čak i prije razvoja kulture uzgoja biljaka (poljoprivrede) i stočarstva. Mogli bi naći i dokaze u tome da se u tzv. srednjem vijeku izgradilo više oltara (crkvica) od ostalih zgrada koji bi služili široj populaciji.
Stoga potrebu da čovjek traži svoj duhovni razvoj smatram potrebu za slobodom, a koja bi se trebala manifestirati kao mir.
Kada govorimo o duhovnom razvoju primijeti se da je, jedan od oblika i načina kojim se manifestira duhovni razvoja, kroz kipove, slike anđela.
Anđeli, kao pojam ali i kao razne skulpture, nam pokazuju vjerovanje, da postoji taj duhovni svijet. I da je čovjek svjestan da postoji isti i da funkcionira na neki svoj način. Poznat manje ili više čovjeku ili nekim određenim ljudima koje uglavnom zovemo – duhovni (posvećeni, prosvijetljeni) ljudi. Koji bi po prirodi svog zvanja trebali lakše i jednostavnije funkcionirati u duhovnom svijetu.
Proučavajući literaturu vidljivo je da u većini (ili gotovo većini) takve literature postoje citati, za koje se vjeruje da ih izreklo neko duhovno biće. Najčešće sam Bog (neovisno o religiji i njegovom imenu u toj religiji) koji je dao uputu čovjeku kako da funkcionira ovdje na zemlji.
Samim time možemo zaključiti da je ljudski život u realnom smislu definiran (uvjetovan) upravo duhovnim zakonitostima koje su eto, takve kakve jesu.
Jasno je, da će čovjek bolje živjeti ako poštuje, primjenjuje ta pravila ili naputke u svom svakodnevnom življenju. Time ostvaruje svoju slobodu u duhovnom svijetu. I postiže duhovno sjedinjenje.
No, danas se sve više koristi izraz energija za definiranje/opis duhovnih zbivanja. I u pozitivnom smislu i u negativnom.
U negativnom da Bog ili duhovna bića ne mogu biti energija. Već to što jesu po vjeri u kojoj su dobili naziv i funkciju duhovne aktivnosti. Međutim, ovdje se ne daje praktično objašnjenje njihovog djelovanja. Daje se samo obrazloženje, da postoji vjerovanje da to tako funkcionira. Naravno da se ovdje javlja niz pokreta koji negiraju samo postojanje duhovnog svijeta pa se riječ energija previše banalizira i upućuje na činjenice da se s tom energijom može manipulirati. Daje se obrazloženje da se može liječiti, upravljati i tumačiti drugačije. Te davati razna obrazloženja i metodologije kako da se „koristi“ ta energija u osobne koristi. Čini mi se da je u sukob (negativno prihvaćanje riječi energija) prema samom značenju i smislu riječi energija. Sukob i negiranje energije odnosno tumačenja energije za duhovni svijet realno, nema smisla. Jer je i blagoslov i duhovni likovi, u energiji. I sama Energija. No, čini mi se da negativni predznak nestane u odnosu, da li govorimo o važnosti izvora ili o putu tj duhovnih djelovanjima (što mogu razumjeti i prihvatiti samo kao polazište suprotnih odnosa).
Pozitivan odnos prema energiji koja vlada u duhovnom svijetu svodi se na tumačenje funkcionalnosti same energije u duhovnom svijetu. I to one koja kaže da energija ide „od gore“ prema čovjeku i koja hrani njegovu duhovnu potrebu.
Za funkcioniranje duhovnog svijeta uglavnom se mogu naći tumačenja u raznim literaturama i Svetim spisima. Od Danteovog djela Pakla ( krugovi) do danas nama prisutnih religija koja se daju postaviti u postavkama o postojanju duhovne hijerarhije, nivoa, prijestolja itd. U Svetim knjigama nalazimo postavljena po hijerarhiji duhovnih bića koja kreće od anđela, arhanđela, svetih bića, viših duša, prijestolja, velikih majstora i do samog Boga. Za ovo razmatranje ne analiziram sve hijerarhije i njihovo nastajanje. Mada je gotovo identičan sklad čovjek – anđeli – Bog prisutan u većini literature.
Uz naputak da je čovjeka stvorio Bog ili da je čovjek prihvatio Boga (kao svog vrhovnog kralja) uočava se sklad i prihvaćanje da u čovjeku djeluje duhovna snaga koja ima utjecaj na njegov život.
S tog aspekta sagledavam i potrebu da čovjek postigne duhovnu slobodu. Kako bi bio u funkcionalnosti u svom tijelu.
Stoga je važno da čovjek u svojoj vjeri prema duhovnom svijetu ( odnosno prema Bogu) bude ispunjen čistoćom i da prati taj duhovni tok.
Kako je sama veličina čovjek i Boga definirana u njihovoj „snazi“, jasno je da je Bog (odnosno duhovni sklop svijeta) snažniji u djelovanju na čovjeka. Nego čovjeka na Boga. Vjerojatno upućivanjem, želja, zahtjeva i svojih potreba čistom molbom, neće dati neke očekivane rezultate da to i dobije. I da bude slobodan u svom življenju na zemlji.
Stoga je važno poznavati „vrijednost“ Boga koji je dobar, sveprisutan i sve-prožimajućim. Barem ga se tako definira u literaturi a posebno u vjerskim Svetim spisima. Stoga je i definirano da je Bog dao dobar život ako čovjek ne živi u „grijehu“.
Iz tih osnova dobro je razmatrati ta znanja kao energiju koja ide od gore prema dolje (od Boga prema čovjeku).
Taj tok energije (slikovito za prikazati) daje nam putokaz za način kako da kvalitetno živimo. Po duhovnim principima.
Ukoliko bi čovjek bio u stanju primiti taj Božanski blagoslov (energiju) bio bi ispunjen i imao bi kvalitetno življenje.
Bio bi slobodan (čak i od grijeha) u duhovnom smislu.
Stoga se da zaključiti da je osnovni smisao svih aktivnosti prema duhovnom svijetu da primimo energiju koja nam dolazi u unutrašnjost bića. U dušu, kao spoznaju da ispravno „komuniciramo“ s Bogom.
Naprosto je otvaranje kanala „direktno“ prema najvišoj energiji, prema Bogu, jedinstven put kojim čovjek može da prođe i osigura si slobodu u duhovnom smislu.
Naravno da je za isto potrebno niz aktivnosti (meditacija, molitvi, mir, post, učenja, ulaska u duhovna stanja) koje čovjek treba primjenjivati u svom životu i time si osigurati i duhovnu slobodu.
Ako spojimo čistoću našeg fizičkog tijela i čistoću duhovnog stanja u čovjeku (kao cjelini fizičkog i duha) dobili smo izuzetnu kombinaciju koja će nas spojiti „same sa sobom“ i što je najvažnije sa zemaljskom energijom, biljnim i životinjskim svijetom.
Možda nećemo živjeti „kao u raju“ ali zasigurno u miru i skladu s ljudskom vrstom, biljnim i životinjskim svijetom blagoslovljeni Božanskim blagoslovom koji nam to i omogućava.
Čini mi se po rezultatima koje dobivamo u tim situacijama, da nam se jako isplati i da je izuzetno korisno potruditi se živjeti tim načinom življenja.
Očito, imamo još toga za spoznati (naučiti) dok smo ljudi. Dok postoji čovjek.
Ipak, izgleda da je Gundulić bio u pravu :
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
