Osnovna potreba koju čovjek treba zadovoljiti je u kreaciji. U stvaranju novih vrijednosti. Od sitnih detalja u životu (garderoba, jelo, stan, …) pa sve do organizacije života kao sociološkog okruženja. Kako se čovjek razvija tako i napreduje njegov utjecaj na svoju okolinu uključujući i važan utjecaj koji ima na prirodu oko sebe.
Često primijetim kako se život čovjeka (nabolje) mijenja s novim saznanjima i spoznajama. Čovjek nešto nauči i primjeni, uglavnom za svoje dobro i za svoj razvoj. Sam postupak učenja je vrlo interesantan, jer se odvija na više načina. Osnovni način je da kopira aktivnosti koje su primijenili drugi u svom životu, i ostvarili pozitivne rezultate. Kopiranjem ponavlja pokrete, stavove koje je utvrdio od drugih da su efikasni kod drugih, pa traži iste rezultate i rješenja i kod sebe. No, u jednom trenutku shvati da se isti pokreti ili stavovi mogu izvesti i na malo drugačiji način. Njemu više prilagođeni. Nekako je rezultat povoljniji, brži, efikasniji ili jednostavno prilagođen njemu samome. Uglavnom, ovu aktivnost smatram da je najbliže definiciji da osoba usavršava tehnologiju koju je usvojio.
Naravno da su nama uvijek zanimljive osobe koje stvaraju nešto novo. Nešto što do sada (danas za taj trenutak) još nije bilo u funkciji. Tako da u prošlosti imamo popriličan broj osoba, koji su dali originalne proizvode ili znanja, koji su općeprihvaćeni. U te proizvode, rješenja, ubrajamo zasigurno najpoznatiji, simbolike radi – kotač. Kao jedan od prvih pronalazaka koji je prethodio pronalasku motora s unutarnjim izgaranjem, pa je spoj ta dva izuma dao automobil. Jednu od osnova prijevoza, odnosno putovanja, transporta u društvu. Ništa manje vrijedan nije izum fotografije, koja ne dozvoljava zaborav, i obnavlja sjećanje u čovjeku. Pasterizacija mlijeka a posebno izum hladnjaka, dala je čovjeku rješenje, odnosno mogućnost, da i ne mora na dnevnom nivou nabavljati hranu. Hrana je bila u rezervi ili na skladištenju i mogao je koristiti bez većih napora. Isti model u razvoju tehnologija za ugodnije življenje, primijenjen na pronalazak izvora i prijenosa energije u obliku struje (električna energija) i informacija (kompjuteri). Isti su osigurali čovjeku da može ići korak naprijed i usavršiti neke modele koji su u prirodi, pa je i u vrijeme mraka tj noći, mogao aktivno funkcionirati. S tim i sličnim izumima, započela je utrka čovjeka, sa samim sobom i protiv sebe, jer je čovjek konačno u svom razvoju shvatio i spoznao da je u poziciji da ima moć.
Tu moć koju je dobio putem korištenja svojih (intelektualnih) sposobnosti, uspješno je iskoristio i dobio novi niz izuma. A to je (opasno) oružje, pa je započeo sa sociološkim ponašanjem ubijanja, odnosno započeo je primjenjivati svoju moć da kontrolira druge ljude dovodeći ih u podređeni položaj. Moć je bila osnova razvoja te dovodila do novih spoznaja upravljanja društvom. Oružje koji su fenomenalan izum za osiguranje sigurnosti uvjeta preživljavanja, sada je bio samo u funkciji ubijanja. I potekao je novu disciplinu opravdavanja tog čina u obliku društvenih odnosa, filozofije življenja u smislu opravdavanja svojih postupaka. Tako smo dobili mogućnost (nametanja) društvenog razvoja na mentalnom nivou. Čovjek sad nalazi novo znanje koje mu omogućuje da opravda što se, realno i ne može opravdati – kao opravdavanje (ubijanje ili uskraćivanje života drugima). Opravdanje je stvarno opravdano, kažu. Jer, eto drugačije se ne može (i naravno, krivi su oni „drugi“).
Takvim pristupom došli smo do raznih situacija u društvu (ili društvenog razvoja) da opravdavamo s pravom, neka ponašanja pojedinaca. I da ostanu mirni. Jer su eto, u pravu. Time smo moć koju imamo, prirodnim stanjem čovjeka, njegovog fizičkog postojanja (sastava) i potrebe za kreacijom, dobili novo znanje, ili novi stav. I to znanje se koristi na navedeni način, da se može odlučivati o sudbini drugih ljudi. U organizacijskom smislu da budu podređeni nekom tko ima moć. Tako se ta moć koristila za nova znanja. Ta nova znanja su išla u cilju da nakon što su podređeni drugi ljudi, sada se i organizira njihov život da oni koji imaju moć mogu živjeti od njihova rada. Dakle, moć je stvarala i novo znanje. Znanje o upravljanju sistemom. To su opravdali s definicijom: znanje je moć.
I ostali dio populacije je ostao miran i staložen, jer eto, imaju znanje pa samim tim i moć. No, nisu prihvatili, da znanje koje imamo je dobio čovjek (kao biće). I kao čovjek treba to da koristi u korist i boljitak samog čovjeka. I naravno biljnog i životinjskog svijeta. Jer, ipak znanje jest – čovjekovo (ljudsko). I nije predviđeno protiv čovjeka. Nije predviđeno za eliminaciju čovjeka. Jer, nije u korist samom čovjeku.
Dakle, stvorili smo novo savršenije znanje, iz znanja koje smo posjedovali. Cilj novog znanja je namijenjen za kontrolom drugih i za osiguravanjem vladavine. Vladanje ljudskim bičem ima dva smjera ili načina djelovanja. Jedan način je da ga se podredi nekoj manjini koja upravlja čovjekom. A drugi da se osigura model kvalitetnog života svim ljudima. Dakle, da se osigura rast i dobrobit čovjeka kao osobe u društvu.
Jasno je da treba podržati razvoj znanja, nauke i ostalih aktivnosti. No, potrebno je definirati u kom smjeru. Da bi se dobio cilj. Cilj je opravdanje ljudskog postojanja na zemlji. I naravno, da trenutnim stanjem na zemlji realno, ovo izgleda kao „idealno društvo“. Dakle, imaginacija, nestvarno stanje. Filozofski i socijalno u praksi nepostojeće. I ne-realno. Kako bi se reklo u današnjem stupnju razvoja – glupost ideala. Ili idealna glupost. Došli smo do takvog stupnja (ljudskog) razvoja da ideju da čovjek može živjeti u ugodnim odnosima s drugim čovjekom, nazivamo i postavljamo kao teorijske a ne i praktične.
Možda se ova tema može definirati kao izvrsna za razvoj društva. No, ako se ista formulacija odnosi na osnovni odnos između dva čovjeka, npr žene i muškarca onda poprima drugu formulaciju. Jer, njih dvoje formiraju brak. Kao oblik njihovog funkcioniranja. Kao osnovni organizacijski element gotovo svakog društvenog uređenja. Kako brak kao osnovna jedinica funkcioniranja društva jest u prilično nezgodnoj situaciji, to se postavlja pitanje, ako taj dio nismo riješili na zadovoljavajuće, kako možemo riješiti i uskladiti osnove u društvu Vjerojatno postoje mnoga rješenja koja se mogu primijeniti osnovom uvjeta i situacija. No, cilj mi je ovdje postaviti mogućnost kako dobiti znanje za to rješenje. Prihvatljivo za primjenu, korisno i zadovoljavajuće.
Stvaranje novog znanja u čovjeku, zahtijeva jednu tehnologiju rada koju nazivamo – misliti. Kontinuirano razvijamo tehnike i mogućnosti za bolje, više, kvalitetnije misli. Tražimo da mozak počinje razvijati produkt u što većoj količini i što brže. U pravo vrijeme. Sa što većom količinom informacija koju želimo da nam bude na raspolaganju. U tom kontekstu razvila se i nova znanost – psihologija. S više ciljeva, ali uglavnom za transformirati stavove, dovesti do novih zaključaka i sl. No, psihologija koristi samo jedan resurs a to su postojeće misli i postojeće znanje. Pa se aktivnosti svode na preslaganje misli, stvarajući novo znanje i nove odnose.
Gledajući u prošlost, novo znanje je nastalo u više navrata, recimo kada smo imali prvi kotač, tada je bio najveći izum kako spojiti dva kotača i upregnuti konja da bi dobili ono što zovemo kočija. Logično i ispravno. I to treba podržati jer nam takav razvoj itekako treba. Pa se moglo ići i dalje na logičan način razmišljanja da spojimo četiri kotača pa dodamo motor i imamo auto. Ako razvojem, dodamo još kotača u nekom logičnom odnosu imamo kamion, autobus ili vlak. I dobili smo mogućnost transporta do nesagledivog razvoja. Sve je logično. Sve je korisno. I sve je namjenski. No nismo se pozabavili načinom na koji je dobiven prvi kotač.
U razvoju društva se isto ponavlja kod izuma (N.Tesla) prijenosa električne energije. I tu se išlo istom logikom, pa smo razvili dalekovode, transformatore i ostalu prikladnu opremu. Dakle, model unaprjeđenja razvoja ljudskog društva je po modelu – logičan. I tu ne bi bilo primjedbe da se ne dovodi do jednog zaključka. Da je to jedini mogući razvoj društva.
Međutim, zapostavili smo u logici bitnu karakteristiku. Da su malo „korigirani“ izumi. Pa umjesto slobodnog transporta struje, koristimo dalekovode. Da je kotač bio namijenjen za prijevoz ljudi i roba (a ne oružja). Da je u konačnosti dinamit bio za korist rudara, a ne za rušenje objekata. Ta „logika“ razvoja utjecala je na onome ranije zapisanom da se društvo okrenulo kontroli ljudi a ne njihovom kvalitetnom fizičkom i duhovnom razvoju.
Toliko je jedinstven smjer razvoja da je išao ili došao u trenutak kada se dobilo, logikom razvoja kompjutera, koji su sada toliko razvijeni da postaju roboti. Ili da, još napredniji, postaju toliko razvijeni da će početi samostalno raditi i s osjećajima. A vjerojatno i komparaciju misli, s novim programima. Dakle, plan je: zamijeniti ljude(?).
Možda nije prikladna usporedba, ali da se primijetiti da su u prošlosti strojevi zamijenili aktivnosti životinja koji su služili npr. u poljoprivrednim radovima. Međutim, nisu zamijenili u potpunosti, jer je životinjski svijet i dalje opstao ali je dobio drugu funkciju. A ni strojevi nisu sve poslove obavljali na kvalitetan način. Imaju i strojevi mana (npr. zagađivanje okoline, preteški su za zemlju i sl.) koji se eto, logikom razvijaju. Stoga, ako zamijenimo robotima ljude, što će ljudi raditi i koji je njihov uopće smisao postojanja, odnosno da rade, ne radeći. Ili kako će ispunjavati osnovnu funkciju – kreacije ili stvaranja.?. Kako smo rekli na početku ovog teksta.
Ako se sada fokusiramo na dio koji je bio osnovna iskra razvoja i logičnog razvoja ljudskog društva (kotač, električna struja) onda je vrijedno pažnje posvetiti dio svog vremena upravo tom trenutku, trenutku kada je nastalo znanje, kao osnova za stvaranje (nekog) novog znanja. Taj trenutak kada dobivamo novi proizvod (kao rješenje) nazivamo – izum, novina ili novi proizvod, kako god.
U spisima i pismima koji su ostavili veliki znanstvenici (ali i duhovni majstori), stoji da su u trenutku dobivanja informacije bili u ili vidjeli veliku svjetlost. I da su primili neku „poruku“. Nakon tog iskustva su mogli definirati što mogu materijalizirati u obliku proizvoda koji koristi u ljudskom razvoju. Osim spisa u kojima Tesla govori o tim pojavama susreo sam i druge osobe koji su mi govorili o takvom načinu primanja informacija, moje suvremenike. Tako mi je poznato da je i jedan uređaj, koji eliminira parazite iz tijela, također „nastao“ osnovom informacija iz svijetla (ili svjetlosti). Nakon svijetla je nastala formula koja je bila primjenjiva u praksi i korisna za cijelo čovječanstvo odnosno za ljudski i životinjski svijet.
Stoga je jasno da misao ili misli nisu nove, već da imaju svoj izvor. Pa bi se mogla definirati i potreba za definiranjem izvora ili da se nađe izvor iz koga nastaju misli jer, logičan slijed razvoja društva ili proizvoda jest preslaganje misli. Posebna pozornost mogla bi se posvetiti djelovanju (pronalasku) definiranja puta kojim se dolazi do prve (nove) misli ili ideje. Npr. kako je netko uopće došao do ideje da stvori prvi kotač . Ili na misao da je uopće moguće prenijeti energiju u obliku električne energije na daljinu. Ili da postoji frekvencija koja može eliminirati sve štetočine iz našeg tijela (i to bez ubijanja). Možda filozofski postavljeno pitanje – od kuda dolaze misli?
Ako bi koristili „logiku“, odnosno postojeće znanje i misli koje posjedujemo, onda imamo spoznaju da je čovjek spoj duha i tijela, neke fizičke razine i duhovne veličine, kako to neki nazivaju. I to je potpuno nesporno sa znanstvenog stanovišta ali i stanovišta duhovne nauke. I taj spoj stvara cijeli mentalni i emotivni dio čovjeka, koji daje neke ili sve rezultate u ljudskom razvoju. Međutim, kako smo ovu spoznaju definirali, dobivamo zaključak da smo u rješenje išli iz misli, jer naravno to razumijemo i shvaćamo sa svojih 5 osjetila. Prema tome to nam je i prihvatljivo.
No, tu smo i učinili jednu pogrešku. Koja može dovesti do izrazito velikih problema u stvaranju (novih) znanja. Naime, čovjek nije sastavljen (ili spoj duha i tijela) samo od dva elementa- duha i fizičkog tijela. Već je čovjek jedinstvo duha i tijela ili čovjeka nema bez duha i tijela u jednome. Čovjeka nema ako nisu u jedinstvu i jedinstveni duh i tijelo. Dakle, duh je u tijelu. Fizičko tijelo je protkano duhovnim tijelom u svakom elementu. I njegov je osnovni dio koji funkcionira u fizičkom tijelom. A fizičko tijelo ne može postojati bez svog sastavnog i jedinstvenog dijela, kojeg nazivamo duh (ili duša, ovisno koje tumačenje koristimo). Oba tijela se razlikuju po funkciji nastanka i postojanja, ali ne i po djelovanju tj stvaranju.
Ljudski rod razvio je „logiku“ nastanka duha pa je stvorio religiju. A religija se, uglavnom bavi samo tumačenjem nečega što je čovjeku nevidljivo. Pa se stvorio pojam –vjerovanja. I tu dolazi do druge prepreke o razvoju čovjeka. No, to je zasebna tema. Taj duh, koji jest čovjek u cjelini, prikazuje se kao svjetlost ili nešto nematerijalno, ali ga čovjek doživljava kao svjetlost, naravno, oni koji imaju tu sposobnost ili nešto što je posebno i razlikuje se od materijalnog vidljivog dijela čovjeka.
I tu je bit znanja i izvor znanja. Jer, smo već dobili ranije odgovore da je znanje nastalo iz svjetlosti a kako je to osnovna svjetlost, sastavni dio čovjeka, to je i osnova da je ta svjetlost izvor znanja koji se može materijalizirati. Stoga, za zaključiti je da imamo izvor znanja u toj svjetlosti. I slobodan sam zaključiti da u toj svjetlosti imamo još mnogo (više) znanja. Odnosno, da postoji znanje, u dijelu za koji mi (trenutno) ne znamo. Uđemo li u tu svjetlost vidjet ćemo nova znanja. Dakle, postoje znanja ali mi ne znamo za njega (ili nismo u mogućnosti doći do njega).
Prihvatimo li tu činjenicu, kao pretpostavku ili realnost, onda je znanje na dohvat ruke (kako se u narodu kaže). I naše aktivnosti bi trebalo ići u smjeru stvaranja novog znanja kako ući u područje ne-znanja, gdje znamo da je znanje ili područje koje definiramo kao područje znanja, bez našeg znanja. Područje ne-znanja.
Da bi u isto došli, trebamo osigurati osnovni uvjet. A to je da su naše misli – proizvod. Stoga bi koncentraciju naših aktivnosti trebali usmjeriti u sjeme. Ili izvor znanja. Praksa je pokazala da je „teško“ doći do „one strane misli, jer misli „blokiraju“ svojom aktivnošću. I čim se pokuša eliminirati misli (meditacijom, usporenim disanjem) one naprosto počinju „divljati“ i miješaju se, tj onemogućuju ulazak s one strane misli. I tu se javljaju cijeli projekti, preporuke, vježbe i slično, da se „kontroliraju“ misli.
Kako svaki predmet ima neku funkciju, svaka situacija neko opravdanje tako i naše misli imaju svoj smisao i kvalitetu. One predstavljaju produkt puno toga ali i manifestiraju našu osobnu inteligenciju. I zato ih treba prihvatiti i opravdati postojanje misli i tu se dešava jedan prirodan (duhovan) fenomen. Naše misli trebaju izvor novih ideja i jednostavno vape za njima. Stoga je potrebno „ponuditi“ mislima novi izvor informacija iz svijeta znanja za koje mi još ne znamo odnosno, iz svijeta ne-znanja.
Zato je potrebno u miru disanjem, meditacijom proći kroz misli u svijet ne-znanja i misli će nam biti zahvalne. Koristiti ispravno i prikladno sredstvo „prijevoza“ naših spoznaja i prolaz kroz naše misli nam je osiguran. Kao rezultat dolaze nove ideje koje se „lijepe“ na misli i nude potpuno nov pogled na proizvod koji koristimo ili situacije u kojima se nalazimo. Kao rezultat imamo mir u srcu, novu vibraciju naših misli i emocionalno ispunjenje jer je duhovni dio našeg tijela odradio projekt dobivanja znanja u materijalnom svijetu a koji imaju izvor u duhovnom svijetu ili kako smo rekli, u domeni ne(poznatog)- znanja.
Vjerojatno je taj mir koji je sada prisutan u tijelu, najbolji odgovor da smo sve ispravno i kvalitetno odradili. Usuglasili se sa sobom, s prirodom, s majkom zemljom i cijelim duhovnim svijetom i rezultati naših aktivnosti bit će jako korisni i kvalitetni. Osiguravajući nam kvalitetno življenje.
