Danas se praktički pas tretira bolje od čovjeka. Udjeljuje mu se dostojno mjesto u stanu. Ponekad se, njegovo stanje definira, do te mjere da legne na mjesto supruga/e u krevet. I tu boravi. On je suprug/a. Nekad zna biti i dadilja. Jer se ga nalazi kako miluje, liže dijete koji se tome opire. A to djeluje jako „slatko“ i lijepo. Jer eto, dijete je to koje ne razumije što se dešava. A pas ga voli. A moglo bi to dijete i zagrliti tog psa, koji eto njega liže sa svojim psećim jezikom. Naravno, na kome su i pseće bakterije, koje pak, i nisu baš ljudskog (podrijetla) karaktera.
No, pas je taj koji će biti i uz/za/do stola. Imati će svoj tanjur i/ili svoju zdjelicu. I naravno, jesti će „ljudsku“ hranu. Naravno, spremljenu posebno za njega, u količini i kvaliteti.
Dobit će i svoju garderobu. I svog njegovatelja. Frizera, „dlako-održavaoca“. Čekat će red i bit će uglađen do kraja. I neće se smjeti igrati po blatu, valjati po zemlji. Čisto da se energetski uskladi. Trebati će boraviti na tepihu, koji je vjerojatno jako skup. Uvezen iz neke zemlje (sa pedigreom za tepihe) i na taj način će ostvariti gospodski hod po stanu.
I uvijek sam se pitao: kada će taj pas moći živjeti svojim prirodnim – psećim životom?
Kada će moći pas biti pas?
Pas živi u prirodnim resursima koji očito nisu nikad bili identični kao dom čovjeka. I pas ima svoj dom. Najčešće kraj/do ostalih pripadnika životinjske vrste.
Glavno mjesto za psa u Istri (uglavnom) je bilo „kod kope“. Tamo gdje je bila slama. Tu je imao svoju rupicu u stogu slame ili sijena. Najčešće slame.
Imao je dvije i karakteristike: prva…uglavnom su ga se (drugi) bojali; i druga…bio je poslušan prema svom gospodaru.
Poslušnost prema glavnom akteru kuće ili doma bila je glavna karakteristika psa. I zbog toga se je izrazito poštivalo pse. On je taj koji je bio vjeran svakoj naredbi glavnog u kući. I taj glavni u kući mu je davao poštovanje, jer je dao sigurnost obitelji/domu.
Bio je definiran odnos. Odnos po zapovjednoj ali i po odgovornosti.
Jer, glavni u kući ga je čuvao i poštivao. Brinuo se o njemu da ga i drugi ljudi poštuju. Tako da imaju obzira prema psu u obliku respekta ili da se boje njegove reakcije.
I da su pažljivi prema vlasniku koji se brine o psu.
U odnosu na isto, degradacija psa je ogromna u zadnje vrijeme. Ne zna kako da se igra, kako da živi, funkcionira. Ne zna koga da poštuje i kome da bude vjeran. Koga da štiti. Tko je njegov pretpostavljeni. Ne zna loviti. A ne zna ni otvarati konzervu. Cijepljen je i označen. Etiketiran, elektronski označen i kontroliran. U čemu? Po tome gdje je u stanu.
Ili gdje je na balkonu od 3 m2. I dresiran je ali nekada dresura ne funkcionira. Ili zbog naredbe ili zbog psa!
Zar pasji život sreće nije u tome da donese bačeni štap ili da bude na ponos svog velikog partnera, čuvar kuće, doma, obitelji. U neku ruku i lovac.
Zar pseća sreća nije u tome da on jednostavno dobije „kolačić“ kada odradi nešto fino a kada nije ispravno ponašanje, lagani ukor.
Bojim se da pas i čovjek više nisu idealni prijatelji. I da pas više nije čovjekov najbolji prijatelj. Pretvoren je u slugu beskorisnih aktivnosti.
Više se ne moraš bojati psa kada dođeš u goste kod prijatelja. Njihov te pas „neće ugristi“. Neće te uznemiriti. Samo nemoj stati na „njegovo“ mjesto. Taj dom više nitko ne čuva.
A obitelj tko čuva?
Bojim se da onako kako su kastrirali pse tako se i kastrirala i sigurnost doma.
Pas više ne može ni obilaziti oko kujica. Nema potrebe. Koja katastrofa biti danas kujica.
A ako i jesi dobra napaljena kujica i postoji neki pas koji je „slobodan“ i može nešto odraditi, onda joj stave pelenu ili maramu. Fizičku prepreku. Opet ne možeš. A nije da nećeš.
Ali te čovjek voli. I Čuva te.
Zamijenili smo uloge. Sada čovjek čuva psa.
A čovjeka nema tko čuvati, i dalje.
Hoće li pas zamijeniti najboljeg prijatelja.?. Jer prijatelji postaju dosadni ili mijenjaju uvjete odnosa. Pas će biti taj koji će te natjerati da se ide u šetnju.
Dakle, pas je postao organizator vremena. Nema što čovjek razmišljati kada će u odmor ili rekreaciju. Dobio je kvalitetnog trenera i savjetnika. U organizaciji vremena i naredbodavaca. Jer kada se psu prohtije, onda treba ići.
Čovjek je polako i sigurno počeo, osim novcu, služiti i psu. Koji funkcionalno postaje/traži da bude gospodar. Gazda. Glavni. Njegova sigurnost i njegov ponos. Koji će mu dati status.
Ipak, ugodnije je funkcionirati u varijanti, ne zna se tko je kome nadređeni.!!!.
A opet nismo ni ravnopravni .!!!.
Vjerujem da bi pas opet želio biti pas.
Hoće li mu to biti omogućeno?!
Naravno, kada se čovjek vrati u funkciju čovjeka.
Kada zavoli svoju obitelj. Čuva svoj dom. I ima psa koji je sastavni dio njegovog života u funkciji koja pripada samome psu. Ugodan, lijep i pristojan život kako ga njegova vrsta živi i doživljava.
Da čovjek i pas ponovno dobiju svoje dostojanstvo u međusobnom odnosu.
A opet, predivno je vidjeti fino uređenog psića u zagrljaju drage osobe koji imaju gotovo identičnu frizuru. A i dio odjeće im je u dizajnu.
I vole se.
I ne pišem ja „protiv“ psa. Već govorim za čovjeka i njegovo dostojanstvo. Za ponos i funkciju gdje zasigurno može dobiti snagu i širiti u čovječanstvu radost.
I da se zna, volim psa i pse. One manje i slatke u igri i šetnji, a one veće i opasne „na uzici“.
