Često nam se dešava da imamo osjećaj ili stanje patnje. Da patimo!
I to još od djetinjstva. Kada nismo mogli dohvatiti nešto sa stola. Ili nismo mogli dobiti ono što smo tražili od odraslih. Pa smo svoju emociju iskalili kroz plač ili geste pobune. Patili smo kasnije kada u školi nismo dobili ocjenu koju smo očekivali. Ili kada nije nam simpatija odgovorila pozitivno na našu izraženu simpatiju. Patnja je bila i za upis u fakultet koji smo poželjeli, ako nismo uspjeli, pa smo eto upisali tamo neki drugi. Patili smo dok nismo dobili vozačku dozvolu. I dok nismo upoznali srodnu dušu. I dok nismo dobili posao. Patnja je bila kada nas je ostavila (bivša) draga osoba. Pa opet dok se nismo vjenčali ili stupili u čvrstu vezu. Dok smo radili a nismo napredovali na poslu. Patnja u danima mirovine (kao penzioner) je posebna jer te nitko ne razumije. A pojedinci su u patnji i u one zadnje dane.
Je li onda patnja sastavni dio života? Dok svi govore o sreći i radosti !
Patnja je (uglavnom) emocionalno raspoloženje. A emocije možemo (uz mali napor) i kontrolirati. Ili barem ih razumjeti. I korigirati! Suština patnje je ipak u neprihvaćanju činjeničnog stanja. Nametanja svoje volje iznad drugih osoba. Ili situacija u kojima se nalazimo. Stoga je vrlo grubo reći, ali realno, da smo, uglavnom sami odgovorni kada uđemo u stanje patnje. Naravno, da je moguće i da nam drugi svjesno i namjerno nanose patnju (rat, poniženje na osobnoj razini, i slično) no, u ovom tekstu ne obrađujem tu temu jer zahtjeva drugačiji pristup.
Ono što sam primijetio u praksi svog posla, da jedan veći broj osoba patnju prikazuju kao opravdanje za svoje ne-djelovanje. Ako patim, onda ja ne mogu ništa, jer eto tamo neke okolnosti dovele su me do toga i ja tu ne mogu ništa. Osim eto, da patim. Poprilično je to pogrešan stav prema i u životu. Jer, situacija se neće promijeniti bez obzira patio ti ili ne. Ali zasigurno osobno funkcionirati možeš različito s ili bez patnje. Naime, s patnjom i osjećajem, u kojem se nameće nemogućnost reakcije, zasigurno ne odgovara tijelu i duhu osobe. Ulazi se u neko beznađe koje će se manifestirati najčešće kao bol u tijelu a moguće je da ode i u bolest. Trajnu bol.
Treba i priznati da su neke osobe u nemogućnosti da izađu sami iz patnje. Zna se ukorijeniti u osobi. Pogotovo ako je bilo u više navrata i od više osoba kroz duži period vremena. No, u većini slučajeva kod osoba je moguće na neki način raščistiti odnos prema patnji. Može se drastično smanjiti ili čak gotovo u potpunosti eliminirati.
Prilikom patnje koja je nastala utjecajem drugih, pogotovo nama dragih osoba, potrebno je zauzeti stav, da je to reakcija drugih. Da nema veze s nama. I da je to njihov odnos prema drugim osobama. Uključujući i prema tebi. I teško da možemo drugu stranu promijeniti u karakteru ili djelovanju. Prema tome, to se (uglavnom) nas ne tiče. Naravno da nam ne može biti svejedno ali možemo biti neutralni prema njihovim ispadima i djelovanjima. Jednostavno, to je njihov stav. I njihov odnos prema životu. Od njih se udaljimo. I pustimo ih na miru. Nadajući se da će i oni nas pustiti na miru. Ako je moguće.
U drugom slučaju kada smo patnju nanijeli sami sebi. Ili je patnja posljedica krivih akcija (ili reakcija). Tada nam je puno teže riješiti se patnje. Jer se u tim slučajevima patnja miješa s drugom emocijom. A to je krivica. Tako da patnja i krivica u zajedničkom djelovanju može biti poprilično razarajuća kombinacija za naše tijelo i naše emocije.
Stoga je važno da naše akcije (i reakcije) djeluju iz mira. Uključujemo li svoj razum ili emocije, koje su napadnute, poprilično si izazovemo neugodnosti u život. Ipak je za prepoznati da, patnju namećemo sebi zbog (krivog) zaključka, s kojim izlazimo vani. Prema drugima. Kao krivca (ili opravdanje) za patnju često definiramo Boga ili „eto tako je moralo biti“. Što bi značilo da opravdavamo da nam je patnja nametnuta i da je to nekako „normalno stanje“. I uglavnom s takvom situacijom se pomirujemo. Daje nam opravdanje. Barem eto, mi nismo toliko krivi za sve. Ipak, ni s takvom interpretacijom situacije nismo u potpunosti riješili se patnje ili stanje patnje.
Patnju kao stanje u životu je bilo jako zanimljivo pitanje za analizu, u svakoj religiji. Posebno je poznata situacija iz Biblije u kojoj Job raspravlja o doživljenoj patnji. Njegova rasprava sa Sotonom ga je još više unazadila i povećala patnju i nije mogao izaći iz samo patnje. No, kada je započeo raspravu s Bogom našao je spokoj i mir. Tako da nam ta priča iz Biblije može biti smjernica u životu. No, nije opisana samo situacija s Jobom. Ima tu i situacija i doživljaja koji su doživjeli npr Josip, pa i David koji je zavapio : „Bože moj, Bože moj , zašto si me ostavio.“
Dakle, svi oni traže istinu i pravdu.
Ne miruju se sa stanjem patnje.
I zato su izuzetno zanimljive i važne ove priče iz Biblije. Kao smjernice djelovanja. U svakom slučaju patnju dobijemo kada nam je povrijeđen osobni identitet, nanesena nepravda ili nametnuto stanje koje ne smatramo ispravnim ili nije naprosto istinito po svom smislu. Odnosno udaljeno je od istine u kojoj živimo i funkcioniramo. Što znači da smo došli u naš osobni energetski nesklad, gubeći osobnu energiju. Zato izlaz iz stanja sklada potrebno je potražiti u povratu sklada toka energije u našem tijelu. Najčešće je to povezano i s dobivanjem istine. I pravednosti.
Jako je teško druge osobe korigirati. I nemoguće korigirati događaje koji su dio prošlosti. Stoga nam ostaje samo mogućnost da djelujemo na svoje emocije. I na naše energetsko stanje u tijelu. A da korigiramo i jedno i drugo, bilo bi gotovo idealno. Stoga je potrebno da nađemo u sebi istinu. Stanje koje definira razlog nastanka patnje. Ali ne i samu patnju. Definiranjem uzroka patnje (a ne patnju) dobivamo izvor energije koju je moguće razumjeti i analizirati. Definirati sam smisao njenog postanka i postojanja. Time dobijemo priliku da razumijemo sebe i druge. Kao osobe. I time razumijemo situaciju koja je nastala. Tako da možemo analizirati i naš odnos s drugima. Ali, istovremeno se javlja kao rezultat i razlog nastanka patnje u nama.
Tada nam je potreban jedan alat. A to je meditacija, stanje u kojemu razdvajamo odnos između našeg fizičkog tijela, naših emocija i stanja trenutnih misli. Meditativno stanje je idealno rješenje da se utvrdi granica utjecaja tijela, misli i emocija. I da dozvolimo da u te odnose dozvolimo promjenu u duhu. Što se praktički definira kao novo stanje u tijelu. Jer je u tijelo ušlo novo znanje. Novo znanje koje nam je do ovog trenutka bilo nepoznato. Ili bilo je u sferi ne-znanja. Nepoznavanje rješenja koje nam omogućuje sklad tijelu, umu i emocijama.
Efekt je prepoznatljiv, u stanju da smo izašli iz bola (ili bolesti) koje nam je nametnuto. Nadam se da ćemo se složiti da je ipak drugačiji pogled na svijet iz stanja kojem smo bez bolova. Iz tog stanja samo je mali korak da izađemo i iz patnje. Jer, tijelo bez boli u normalnom stanju daje novo znanje i novi odnos prema životu. Daje nam slobodu. Da budemo i funkcioniramo iz stanja mira. Prilično blizu pravednosti za sebe i druge. A jako blizu realne procjene istinitog osobnog stanje i odnosa s drugima.
Važnost izlaska iz patnje je višestruka. Jer kao osnovno, više nismo u bolu (bolesti). Nismo uznemireni (mentalni dio je u funkciji stabilnosti) i racionalnog uvida. Emocionalno smo spremni primiti i funkcionirati s novim pozitivnim emocijama. Možda čak i s ljubavlju. No, najvažnije jest da više ne tražimo tzv. Krivca. Jer, ako ne tražimo krivca tada nismo u prilici da sudimo. I to je najveći izazov u životu. Bez suđenja (procjenjivanje) situaciji ili osobi, mi smo u miru i pravednosti. Ispred smo drugih i možemo sa sigurnošću reći da smo u sposobnosti da spriječimo nove situacije ili osobe da nam nametnu patnju svojim djelovanjem. Prestajemo žudjeti za pravdom. Počinjemo živjeti pravednost. S poštovanjem prema sebi i drugima. Neovisno o njihovim naporima da nas izbace iz tog stanja.
I ako prihvatimo da nam pojedinci, koji su tzv moćnici ili znalci, svjesno i namjerno nanesu nepravdu, laž ili neistinu, krivicu, optužbu samo s ciljem da nas pomaknu sa stanja mira i stabilnosti, tada smo uspjeli. Nije drugima cilj da nas optuže ili nametnu krivicu zbog nas, već zbog toga što žele opravdati svoju neefikasnost. I svoje neistinito ponašanje. Možda čak i svoje laži. Naprosto, nas se ne tiče što oni žive takav stil života. Imajmo razumijevanja za to.
Samim time osobno ojačam (ili ojačamo) i nastavimo živjeti svoj mir i svoj sklad. Puštajući druge da žive u svom nemiru i neskladu. Vjerojatno i u njihovom bolu. Boli koje se ne mogu, ne znaju, ili ne žele riješiti. No,to je njihova karma, sudbina, nafaka. Kako god. Naš je uspjeh to razumjeti. Prihvatiti činjenicu da živimo bez bolova. U općem Miru. Razumijevanju sebe i istine koja vlada u nama, oko nas i u odnosima prema drugima.
Ljepota života je, ipak u istini.
