Cijeli životni vijek ima svoj ispravan tok življenja. Fizički, duhovni i prirodni.
Tok života traje od kolijevke pa sve do groba. Kako kaže narodna poslovica.
No, ta poslovica ima jednu manu. Naš životni vijek traje i u majčinoj utrobi. Ali traje i prije začeća i poslije groba. U posebnom obliku i stanju.
Ono što jest, samo jedan životni vijek koji traje u ovom odijelu, koji zovemo fizičko tijelo.
To nam je važno, jer je pravo pitanje koliko smo stari (odnosno mladi, ovisno sa koje strane životne linije gledamo) kada smo ušli u ovo fizičko tijelo.
No, ovom prilikom, pisati ću o starosti, samo za vrijeme boravka u ovom sadašnjem fizičkom tijelu.
1. Ti si stariji !
U našem životu često koristimo izraz stariji.
Znamo da se razvijamo od djeteta, dječačića/djevojčice, momka/djevojke, doba tinejdžera, fakultetskog tipa života, pripravnika (za neki posao), obiteljskog tipa, zaposlenika, vrijeme umirovljenja.
Osoba u svakom ranijem dobu, za ono naredno tvrdi da je stariji !
Dijete vidi momka/djevojku kako se već igra samostalno, i može odrađivati još neke radnje (čitati, pisati, voziti bicikl, itd.) pa zaključuje –lako tebi ti si stariji.
Tinejdžer-ka zavidi fakultetskoj osobi, da može samostalno birati knjige koje će čitati/studirati, izlaziti dokle želi. Ići sam na izlete jer je eto on/ona – stariji.
A kada si stariji lako tebi !
Pripravnik koji se bori za poziciju uposlenika i stalnog zaposlenika promatra ranije zaposlenog, i zaključuje –lako tebi kada si stariji !
Zaposlenik pun aktivnosti, promatra umirovljenika koji obavlja svoje poslove staloženo i u miru. Kada poželi i na način koji mu odgovara. U ritmu koji si sam definira. Sve bez pritiska i vremena i sa strpljenjem.
Zaposlenik mu kaže –lako tebi kada si stariji i umirovljenik !
A umirovljenik, tiho i nečujno, prozbori u sebi : lako meni, kada sam stariji ! i Tiho i mudro stavi iskren osmijeh na lice.
2. Iskustvo
Kroz cijeli život obavljamo neki posao i aktivnost. Prikladnu za trenutnu dob. Te poslove uglavnom kroz naredni period života, poprilično uvježbamo i stvorimo neku vrstu standardnih vještina. Od samog početka te vještine vezane su uz npr da samostalno hodamo, da se hranimo, pišemo, spremamo jela koje postaju usvojene tehnike i vještine. U konačnosti i specifična znanja. Postajemo majstori i stručnjaci u svojoj domeni posla. I još imamo i hobi okupaciju kojom se bavimo u slobodno vrijeme.
Smisao života postaje nam, da nešto kvalitetno obavimo. Time dobivamo iskustvo. Postajemo iskusni u obavljanju niz aktivnosti i poslova.
Kada postanemo stariji-starci, sve to, jednostavno, znamo.
Samo nam tada ponestane vremena. A ponekada i snage.
3. Mudrost
Da bi uspjeli izvježbati neke tehnike i vještine, potrebna nam je volja. Malo upornosti, nije nikad na odmet.
I jako puno strpljenja!
Kada sve to svladamo i obavimo kako treba tkz majstorski/stručno, odnosimo se prema svemu tome sa posebnim respektom.
Postajemo mudri.
Jednostavno znamo procijeniti, da li neka aktivnost ima smisla. Ima li potrebe to, na takav način i obaviti. U toj kvaliteti i vremenu. Treba li svoju snagu, u konačnosti i vrijeme, utrošiti u tu i takvu aktivnost.
Mudrost nam daje smisao života. I daje jedan novi pogled na cijeli život. Na gotovo sve aktivnosti i događaje. Pa i za situacije u kojima smo se htjeli/ne htjeli našli.
4. Zdravlje
Kada započinjemo svoj životni put, jednostavno smo u stanju koje nazivamo – zdravi smo.
A najčešće i nasmijani.
Poprilično snažni za savladavanje životnih iskustava koji su pred nama.
Kada prođemo neka životna iskustva, znamo sve o zdravlju. A najviše tada brinemo o sebi.
I zaključujemo da je najbolje stanje u životu, kada živimo u – radosti.
Kada naša svjesnost postane takva da u miru dišemo, osjećamo ugodan ritam srca. A naše fizičko tijelo odrađuje aktivnosti koje nam prijaju. I koje možemo sa lakoćom obaviti.
Dakle, zdravlje nam postane jedan od životnih partnera koji omogućava naše aktivnosti, želje i potrebe. I tokom života, stalo nam je da se što više vremena nalazimo u radosti.
I da u radosti proživimo niz aktivnosti, djela i smisla samog življenja.
5. Novac
Najveći iznos koji smo ikada primili, bio je onaj još u ranom djetinjstvu. To je onaj novac, u iznosu odnosno vrijednosti, za kupnju prvog sladoleda (čokoladice). Naime, on u apsolutnom iznosu nije najveći, ali smo ga imali/dobili u vremenu kada nismo bili u mogućnosti, dakle, poziciji da ga sami zaradimo.
Tkz džeparac za izlaske u vrijeme pohađanja škole, univerziteta, bio je pravo bogatstvo. Ali je to vrijeme kada smo već polako počeli uviđati da, ma koliki to iznos bio, uvijek bio gotovo nedostatan za sve ono što smo namjeravali sa njime.
Ono što jest dobro, u to vrijeme, je da nam visina iznosa pokriva iznos troškova studiranja i još malo „za kavu“. Taj smo iznos, smatrali da je to, prava banka. Odnosno gajili osjećaj – pun ko šipak!
Sa prvim i ostalim narednim osobnim primanjima bili smo pravi bogataši. I moglo se početi ulagati, stvarati i investirati.
U mirovini imamo sve što smo stvorili. I uz to još i redovita primanja.
Živimo kao bogataši. Sigurni i stabilni. Ali se ne osjećamo tako.
Tada shvatimo da nam to više nije važno. Budimo se iz nekoga sna, i počinjemo tražiti i živjeti nešto zašto nam i ne treba veliki novac i bogatstvo.
Sada kada smo postali starci, više ne zavidimo starijima.
Sada treba da prihvatimo život kao stariji.
6. Poštenje
Kao mala bića, tek rođena pa nadalje, živjeli smo na način da svi paze na nas. Da smo siti, uredni, na vrijeme spavanja, mir oko nas. I slično.
Kada učimo kao stariji, studiramo, dobivamo uvjete u kojima to možemo da odradimo.
Na vrijeme. I kvalitetno. Sada smo već stariji pa bi trebali i znati da to tako funkcionira.
Kao zaposlenici i djelatnici, imamo sve uvjete da odrađujemo svoje zadatke. Svoje obveze.
A kao umirovljenici, imamo pravo i mogućnost da si sami organiziramo uvjete i načine na koji ćemo funkcionirati, na dnevnoj osnovi. Tako da bi sve poslove mogli odrađivati na svoju vlastitu radost i zadovoljstvo. Sada smo već veliki i stariji, gotovo jako stari, i trebali bi to znati. Kao podrazumijeva se.
Trebalo bi naći mjerilo za procjenu u kojoj se fazi života i življenje, poštuje život i životne aktivnosti. To je jedna zanimljiva tema za diskusiju/raspravu.
Ipak je jasno da se u fazi mirovine najviše ističe karakteristika samo-poštovanja. Jer, eto, imamo uvjete i mogućnosti za takvu analizu. Uvjeti su takvi da rezimiramo sveukupnu dosadašnju djelatnost na sveobuhvatan način i da od te analize budemo zadovoljni.
Time bi dobili i poštovanje od drugih. U pravom smislu riječi. Kako god bila „uspješna“ naša životna realizacija do tog trenutka.
Tada znamo jednu životnu činjenicu – da smo stariji od onih rođenih poslije nas.
No, ipak se postavlja ono najvažnije pitanje – kada smo starci/seniori.?.
Da li u vrtići – kada pripadamo starijoj grupi.
U školi –oni koji su u završnim razredima.
Zaposlenik prije odlaska u mirovinu, u odnosu na pripravnike.
Ili su samo umirovljenici – stariji. Ili starci.
Koliko racionalnih misli, analiza nam treba da bi shvatili da upravo su nam pravi izvori svih znanja, iskustava, vještina, mudrosti u tim starcima.
Jako malo.
Ipak, čini mi se da nije problem u starijima/starcima. Ili slabo pokretnima. U borama na licu i rukama. Nije problem ni u tome da li žive samostalno ili u domu za starije osobe.
Možda je najveći dio problema u ODNOSU koji ti MLADI imaju prema njima.
U odnosu, koji prema tim osobama, kada se odnos pretvara u rivalstvo. Gleda se kao na konkurenciju. Ili kao prema nekima odnosimo na način da je teško naći vremena za njih, da bi im ga se posvetilo.
Najviše što nam „starci“ u bilo kom trenutku života mogu dati jest njihovo samopouzdanje. Iskustvo. Mir i sigurnost. A ponajviše mudrosti. Za neke aktivnosti, poslove, životne situacije.
Da bi u pravom trenutku svog života mogli spoznati RADOST ŽIVLJENJA.
Izgleda da nije loše biti STARIJI!
U BILO KOM TRENUTKU ŽIVLJENJA.
