Kada volimo živjeti dobro

Često ili najčešće u životu znamo na pitanje ”kako si?” Odgovoriti: ”da, dobro sam, dobro!”. Naravno da to učinimo (najčešće) zato da nam ne bi postavljali pod-pitanja kao npr. kako na poslu, boli li te nešto, ima li problema sa ukućanima, susjedima itd.

Naravno da veći broj osoba ne želi, a i ne smatra da treba o tome govoriti. I shvatio sam da nije da mi i ne želimo odgovoriti već naprosto, nemamo zdravo razumski odgovor na tu situaciju. Ne znamo ili ne možemo da živimo u skladu sa time što jesmo tog trenutka.

Naravno kada se o nečemu ne želi govoriti ili komunicirati o tome kako jest. Stoga, naprosto mi i ne znamo što je ispravno stanje kod osobe. A u stvarnosti, često i ne znamo koje je to naše stanje u kome bi trebali ili mogli biti dobro, a nismo. Naravno da uvijek ima onih koji pretjeruju u komentiranju i definiranju stanja u kojem trenutno jesu, pa postave nove uvjete i nove situacije koje obrazlažu na svoj način . Naravno, prikladan da eto, on ili ona bude u pravu. I nikada nije jasno da li se time zaštićuju od drugih ili ne žele podijeliti svoje realno stanje.

Volimo u tim situacijama postavljati teze iz literature, iskustva drugih ili nekih istraživanja prema kojima, djelomičnim analizama situacija, uspoređujemo sa znanstvenim analizama. Uvijek nam je cilj da budemo u pravu. Neosporno je, da nam je namjera biti u pravu, i uvijek u pravu.

I tada gubimo nešto što nam je možda najvažnija karika u svojem postojanju i funkcionalnosti. Gubimo svoj osobni Mir.

Gubimo svoju bit jer, ulazimo u neki novi „film“ u kojem još do sada nisu razrađene sve uloge, sve namjere i svi događaji. Dakle, ulazak u neki „film“ ili kako se voli kazati „ufurava“ se neku situaciju ili ulogu gdje postojeće stanje je prihvatljivo i opravdano. Za trenutnu situaciju.

Opasnost ovakvih situacija jest, da kada jednom uđemo u ovaj „film“, iz njega izađemo poprilično teško. Ako i izađemo onda to učinimo najčešće uz neku stručnu  pomoć psihologa, terapeuta ili iscjelitelja. Ili neke vanredne nepredviđene situacije.

No, odabirom takve situacije (nerješavanja situacije) vršimo pritisak na naše tijelo, posebno na mentalni sklop, koji nam se i ne slaže sa izborom situacije. I naravno, nastanu razne situacije u tijelu, koje se najčešće nazivaju – bolesti. Prvenstveno psihološke pa emotivne koje uglavnom završavaju i sa bolovima u fizičkom tijelu. I naravno, najčešće tek tu započinjemo sa konstatacijom da to nešto ne valja. Samo više ne znamo gdje je nastala greška.

I opet učinimo nešto poprilično loše, optužimo vlastito tijelo da nije dobro, odnosno da jest bolno ili u bolovima i da se kao nismo dobro pazili. Pa smo se prehladili i/ili izgubili glas. Ili nismo se dobro obukli pa bole križa, koljena. Naravno da i glava nas boli pa to prepisujemo danima u tjednu, naporu na poslu ili u životu, promjeni vremena i slično.

Ponekad uspijemo se susresti sa dobrim terapeutom koji nas zna uputiti u osobni na smisao života. Na nešto što se može nazvati put života. Koji u svojoj biti predstavlja transformaciju u ljudskom tijelu. Ili možda čak i samu transformaciju ljudskog tijela. Transformacija je očigledna na prvi pogled u promjeni veličine odnosno volumena našeg tijela. Jednom smo bili mali (ili jesmo) a jednom jesmo ili ćemo doći veliki. Jako narasti i imati velike ruke sa kojima možemo raditi, stvarati.

Ono što prepoznajemo u životu jest da smo došli veliki i da kao veliki trebamo ili moramo nešto stvoriti. I time što stvaramo mi u stvari i živimo jer volimo i ponosimo se rezultatima svog života ili življenja. Volimo i radujemo se novom stanu, kuću, autu, pa naravno i djeci i svim uspjesima koja prate ovakve situacije i životne prilike.

Zato je interesantno da ne volimo analizirati odakle je došla ideja da se to učini. Već često pripisujemo situacijama i pojmovima da je to redovna pojava u životu. Da je nekako „normalno“ tako živjeti. Škola, ženidba, posao, djeca, penzija, odmor. Više-manje neki redoslijed kojim i inače živimo.  Dobro, pa što sada, što nedostaje svemu u ovome redu, postupku.?.

Funkcioniramo osnovom vanjskih inputa od stimulacija, koji uglavnom govore što jest i što nije dobro. Kako je to moderno i kako je to rješenje prikladno.

No, što je to što nas čini različitim! I što nas čini posebnim da bi mi to nešto htjeli odraditi na drugačiji način.

Promjene u tijelu se dešavaju u nama samima. Znamo da je čovjek složeno biće i da ima jako velike sposobnosti, osim 5 osjetila, mogućnosti verbalnog izjašnjavanja, kreiranja i stvaranja. I još, kažu, puno toga.  Znanstvenici kažu da u čovjeku ima 10 na 28 (mld) atoma. I da se oni transformiraju kroz vrijeme rasta čovjeka. Da je osnovni element voda u ljudskom tijelu.

Da prilikom rođenja imamo u sastavu tijela preko 80%  vode, a da to u starosti iznosi ispod 50%. Pa se nametnuo zaključak da čovjek ustvari tokom života dehidrira. Praktički čovjek u starosti je manje pokretljiv zato što nema vode u tijelu. Ili barem nema dovoljno. Zar nije čudno da čovjek ne brine o sebi i praktički sam sebe „blokira“ u fizičkom smislu.

OldYoungGetty_450x300

Ukoliko pogledamo i usporedimo malo dijete i starijeg čovjeka odnosno starca ili staricu, mada više volimo izraz nona ili nono, vidimo i uočavamo više razlika. Jedan je mali, a drugi je veliki. Jedan ima glatku kožu, a drugi ima bore i suhu kožu. Jedan plače ili trčkara, a drugi sjedi i promatra. Jedan ide i uglavnom pita što je ovo? A drugi mirnim glasom tumači funkcionalnost predmeta i njegovu potrebu u životu. Jedan je mlad i istražuje, drugi ima životno iskustvo. Jedan je naivan na neki način, a drugi je mudar.

Ili, malo dijete je uglavnom nemoćno i slabašno, a stariji čovjek je mudar.

Životno iskustvo učinilo je starca mudrim. Ima poprilično situacija u kojima je našao rješenja i postavio postupke za rješavanje. Uspio je opstati u društvenoj i socijalnoj zajednici. Ima osmjeh na licu, radost u srcu, ali ima i ožiljke na tijelu. Čak je i ponosan na tu situaciju. Zadovoljan je što je stekao takvo iskustvo i što je opstao usprkos svemu tome što se dešavalo oko njega.

Rado bi takav, nazovimo ga starac-mudrac, prenio svoje iskustvo na mlađe. Možda i ne zbog toga da mu pokaže kako je stariji, pa to on zna više. Već zato da mlađi, kada dođe u njegove godine ima manje ožiljaka na tijelu, a više iskustva koje su ga stvorile još mudrijim. Da ga poduči znanju koje treba da primjeni u pojedinim situacijama u životu. Da mlađi lakše i jednostavnije prođe kroz život.

Ono što radi mlađi naraštaj jest da razvija svoje tijelo. I to ono fizičko. I da završi barem neke škole, odnosno da stekne neku naobrazbu. I onda se još bavi sportom, kojim god. Gdje uvježbava svoje fizičko tijelo. I jača, uglavnom svoje mišiće. Često su ta zbivanja vezana za fitnes, za ljepotu ukrašavanja tijela. Nažalost neki koriste i „slikanje po tijelu“  (tatoo) umetanje raznih predmeta u tijelo (piercing) što ustvari škodi toku energije kroz tijelo. Ili daje veće izlučivanje čime trošimo zalihe vode u tijelu.

Nadoknada tekućine u tijelo uglavnom ide preko raznih sokova ili dodataka prehrani u cilju dobivanja mišića. Ili kod nepravilne prehrane, dobivanju masnoće u području trbuha najčešće.

No, ostaje situacija koja je nejasna. A to je –zbog čega uzimamo dodatke za tijelo, a ne uzimamo osnovu materiju, vodu, od koje smo uglavnom sastavljeni.?.

water_heart

Pretpostavka i jest da ako imamo osnovu, odnosno temelj, onda možemo dalje i da gradimo sve što nam treba i sve što nam je potrebno. Mišići, znanje, sposobnosti, vještine i slično. Činjenica jest da molekula vode ima tri atoma i jedan je od osnovnih spojeva u prirodi. Ono čime ćemo se također baviti jest i energija između tih triju atoma. Naravno, od kojih su dva istovrsna (H) i jedan je sam (O). Ta energija koja djeluje između atoma određuje kako ćemo nazivati stanje vode koje vidimo u realnom svijetu. Nazivi su led, tekućina ili para.

Dakle, energijom možemo promijeniti agregatno stanju vode. A možemo li dobiti ono stanje koje želimo. Ili priželjkujemo.

Što bi trebalo značiti da, ukoliko mijenjamo agregatno stanje molekule vode, vjerojatno možemo uz dovoljnu količinu energije promijeniti i stanje kod veće količine vode. Ali, to onda i znači da možemo promijeniti i stanje u tijelu. Pretpostavka jest da je smrznuta voda u prirodi, nekako odgovarajuće stanje nepokretljivosti u našem tijelu. Kada nam je blokiran dio tijela. Kada smo manje pokretni. Odnosno, kada imamo temperaturu da je stanje u čestici vode u našem tijelu drugačije i da sve više liči na paru.

Ukoliko je to točno, možemo li kontrolirati proces promjene stanja vode u stanici u našem tijelu, odnosno stanje u našem tijelu?

Odgovor nam je potrebno pronaći u kvaliteti energije koja je u našem tijelu. Čovjek je sastavljen od Duha i tijela. Pa pretpostavka jest da energiju koju čovjek treba jest u njegovom Duhu. Aktivirajmo Duh da funkcionira i naše će tijelo biti elastično i funkcionalno. Usavršimo metodu dovođenja ispravne energije u tijelo, preko svog Duha, i imati ćemo dovoljno energije da našoj stanici tijela damo agregatno stanje kojim ćemo biti aktivni i sposobni izvoditi sve potrebite aktivnosti.

Jedan od alata ili znanja sa kojim raspolažemo jest –meditacija. To je stanje kada dozvoljavamo da kroz naše misli dođe nova energija koja odgovara potrebi našeg tijela za oporavkom. To je postupak kada naše tijelo (duhovno) se spaja sa svojom okolinom (koristiti ću univerzalni izraz) – nebom. I to je postupak gdje uvijek dobivamo samo najbolje za nas jer je u jednom dijelu naše fizičko tijelo ovisi i o toj duhovnoj energiji.

Kakav je spoj i odnos našeg duhovnog i fizičkog razvoja?

Izračunato je i to da je čovjeku potrebno 40 minuta hoda da bi sagorio svu materiju koju je konzumirao. Odnosno, da bi potrošio svu staru zalihu energije iz mišića i ostalih dijelova tijela. Da bi hrana prošla kroz probavni trakt i da bi se održala vitalnost. Dakle, od silnih naprezanja i aktivnosti u fitnesu, dovoljno je kretanje u vidu hoda 40 minuta dnevno.

Naravno da bi bilo idealno da se isto odradi u prirodi poput šume ili blizu vode mora, jezera ili rijeke. Jer u konačnosti, materija u čovjeku jest od prirode.

Što se tiče obnove duhovne energije, stručnjaci za isto (masteri ili duhovni majstori) kažu da je potrebno 20 minuta dnevno meditacije da bi se obnovila Energija u tijelu. Time se spusti dovoljna količina Energije da obnovi odnos u svih 10 na 28 (mld) atoma tijela. Koji nakon tih 20 min meditiranja su obnovljeni i čovjek je u ispravnom duhovnom stanju.

Zaključak jest da sa 40 min hodanja i 20 min meditiranja možemo postići ispravno (normalno, kvalitetno) funkcioniranje našeg tijela. Što u suštini čini 1 sat dnevnog vremena.

Imamo li mi taj sat vremena na dnevnom nivou da si osiguramo kvalitetan život i funkcioniranje?

Imamo, naravno!
No, da li ga i koristimo ovisi od osobe do osobe. I utjecaja neke prilike ili situacije oko nas.

Jer, osim znanja što je ispravno potrebna nam je i odluka. Pa i volja da se nešto učini ispravnim i kvalitetnim. I tu dolazimo do osobnog iskustva koji uvjetuje stanje našeg tijela – ispravnim djelovanjem.

image

Dakle, grubim riječima, važno jest i kako čovjek troši Energiju. Ukoliko ispravno troši (radi, kreira, stvara) tada može redovito kvalitetno obnavljati Energiju i stanje svog tijela. U drugom slučaju može uspjeti samo da održava postupke kojima blokira impulse iz tijela, koji mu govore što je ispravno djelovanje. Kada uspije osoba pratiti impulse svog tijela, tada i može živjeti kvalitetno i korisno.

Ovakvim stilom života čovjek je samo odgovoran za svoje kvalitetno funkcionalno stanje. Njegova svijest o tome kako koristi dar života jest bitna komponenta kako da i obnavlja i održava svoje tijelo u ispravnom stanju.

Naravno, u cijeli ovaj proces uključuje se i utjecaj sa strane, i koji remeti ispravnu funkcionalnost stanja tijela, a koji nisam razmatrao/razradio u ovom tekstu.

Bilo bi dobro da osnovom svoje svijesti i svog stanja Duha aktivirate svoje fizičko tijelo te sve to zajedno unesete u rezultate svog života. Od hrane, mjesta življenja, edukacije, djelovanja i socijalnog aspekta. Tako da budete u dobrome i budite dobro.

 

 

Leave a Reply