Nedavno sam opet čuo tu frazu !
Staru koliko je svijeta i vijeka.
Zaklinjanje u ljubav (bol) traje kontinuirano. I svaki dan je sve veća, skoro sve-prisutnija.
U svakom slučaju sve-prihvaćen status. Još malo pa ćemo i na socijalne mreže stavljati taj status.
Status ljubavi i bola.
I sada je nešto (ljubav) dobro, poželjno, obuhvatno postalo poprilično uznemiravajući izraz i stanje. Gotovo opasnost za sve.
Možda bi trebalo čak zanijekati ili izbaciti naziv ljubav . Jer, eto to je bol.
Naravno, bilo bi dobro da je to pjesnikov izraz, ili dio pjesme ili scena iz nekoga filma.
Situacija se javlja i u realnosti, nažalost.
I što je još značajno, što je ljubav veća , iskrenija , solidnija , to je i bol snažnija.
Nisu me naučili, pripremili, educirali da bolujem zbog ljubavi. Da patim i da mi bude loše.
Jer, u realnosti sve što mi treba to je ljubav. Može ona biti uvjetovana nečime. Može biti i bezuvjetna, ali da ne boli.
Da mogu da poklonim/odnesem cvijeće, organiziram večeru, druženje ili slično.
S boli me ne veže ništa, a najmanje ljubav.
Ljubav je kažu, Božji dar, ljubav je dio Boga. Ljubav je najhumanija emocija. Najvrjednija. Bez nje se ne može živjeti ni mrijet. Velika je ta ljubav.
Bez boli, mogu , želim, hoću. Nisam zainteresiran da me bilo, to što boli. Ne trpim bol.
I sama pomisao na bol me boli.
Bol ne pripada nikome. Ne želim da netko nosi, ima bol. Nezgodno je kada boli fizičko tijelo.
Ponekad boli i Duša. Stišće u srcu. Oduzima se pamet od boli.
Bezbolno stanje je puno ugodnije stanje. Prirodnije i duhovno je to stanje. Željeno stanje koje zasigurno prije vodi u Mir nego u bilo što drugo.
Spoj ljubavi i boli mi je gotovo neprihvatljiv. A opet je tu, postoji, egzistira, djeluje. I zbog toga nemam mira.
Njihov odnos i tumačenje me uznemiravaju, ometaju, izazivaju neke čudne vibracije. Rade mi svakojake emocije i stanja, samo mi ne osigurava Mir.
I kada dođem u Mir osjetim i bol i ljubav.
Ali oni nisu zajedno. Ne pripadaju jedno drugome.
Bol se stanje mog fizičkog tijela.
Ljubav je dio Energije oko mene. Onog božanskog dijela koje se nadvilo nada mnom. Kada me obuhvati. Kada me grije i hrabri. Daje hrabrost i snagu. Odlučnost i stabilnost da budem ispunjen dobrim i ugodnim stanjem.
Ta ljubav ima namjeru da uđe u mene, bude moj dio ispunjenja mog tijela, moje osobnosti. Da me spoji na Energiju koja je moja snaga i smisao života. I ispravnost života.
A moje tijelo se ne da. Navika, valjda da se ne mijenja.
Imam otpor u sebi samome. Imam grč u tijelu. Blok u mislima. Nepoznatu emociju u srcu.
Teško mi prihvatiti novu ljubav. Teško mi je prihvatiti (novu) promjenu.
Prošli put, kada sam je prihvatio, nije bila onakva kako sam očekivao želio, tražio, nadao joj se.
Bila je svojeglava i došla je, a ja sam je prihvatio na čudan način. I nije bila ugoda. Nije bilo dobro. Nije bilo ispravno.
Što ću sada! Zašto nadolazi i smješta se u meni! I osigurava mi bol.
A bol ne želim.
A moj Mir mi kaže : primi je s osmjehom! Uz-dahom!
Dozvoli da se smjesti u tvoje tijelo. Osjeti je kao najboljeg prijatelja i drugara. Kao nekog tko će za koji minut postati dio tebe. Kao netko tko će te ispuniti. Tko će biti dio tebe. Tko te najbolje poznaje. I želi mi jako dobro.
Uzdahnuo sam i primio ljubav.
I ostao u svom Miru.
I došla Ljubav. Sama u Miru. Koja ispunjava i koja hrabri.
Bez bola, bez napora, bez prepreka i bez bilo kojeg elementa koji ne bi da bude dio mene.
Sada mi je jasno da će ta Ljubav biti bez bola ako je prihvatim u potpunosti.
Ako je poslana od ljudi, neke osobe, usrećit će me. Moje tijelo biti će ispunjeno.
Ako je od Boga biti će i Duh i tijelo.
Moj Mir mi je dao smisao da uskladim promjene koje se dešavaju na duhovnom planu (ili nivou) da primijenim u svoje fizičko tijelo. I mogao sam prihvatiti Ljubav.
Zahvalan onome tko me je dao/poslao/udijelio ljubav.
Ispunjen sam ljubavlju. Zahvalan. Bez boli.
Zrači ljubav iz mene. Za sve. Ispunjenje i Mir.
Ipak, ljubav je Ljubav !
