U mom gradu veliki skup. Moj grad i nije (pre)velik pa je svaki skup koji se održava u njemu uglavnom velik. Mada sam primijetio da ulicama šeću poprilično visoki ljudi. Uglavnom mršavi, pardon elegantni i blijedi. I nose registraciju (za skup) oko vrata. Jer su na velikom skupu. I dobro je biti značajan i velik u malom gradu. Moj i naš grad dobio je i priznanja. Bolji smo od ostalih (malih) gradova. Vjerojatno u nekoj (turističkoj) disciplini koju ja ne razumijem. Ali mi godi. Drago mi je. Ima dobrih ljudi koje znam i koji se istinski trude da daju najbolje od sebe za zadovoljenje tih (postavljenih) uvjeta. Čestitam im i na trudu i realizaciji i, naravno, vrhunskoj kategoriji koju su postigli u svojoj struci. Ma nije da su drugi loši, znam i neke od njih, nego su ovi „naši“ nekako više zapeli i dobili su na sigurnosti u sebe. Mada dobro mi pristaje situacija u kojoj „mi građani“ kažemo da se nemamo namjeru sa nikime takmičiti, već kvalitetno urediti svoju okolinu.
Imamo i „opetovano“ (kako se kaže) zvuk na frekvenciji gradskog radija. Počeo nanovo funkcionirati studio za emitiranje. Čuje se preko radio prijemnika. Što se tiče mene, nije trebao ni prestati raditi, jer je izvrsno funkcionirao i ranije. I sada radi izvrsno. Samo je prije (program) bio zabavniji (valjda meni, zbog osobnog ukusa). Sada se ekipa trudi. Radi i promovira. Vjerojatno su i oni svojim trudom i radom doprinijeli dobivanju priznanja. I njima hvala.
I onima od ranije.
Mi smo građani (tako su nas prozvali), prolaznici koji funkcioniraju u svojem (ne prevelikom) gradu, imaju veliki skup. I radio(stanicu). Živimo, gledamo i pratimo. Saslušamo. I dio smo toga. Htjeli ne htjeli. To je život.
Imamo i vijesti u našem gradu s radio stanice, sa velikog skupa. Od cijenjenih i stručnih predavača. I zahvaljujući kvalitetnoj organizaciji imamo jako dobre, kvalitetne informacije i stanja koje dobivamo na uvid. Zato je dobro biti u ne (pre)velikom gradu koji ima kvalitetne stručnjake i izvrsne znalce svog posla koji su to (i ne samo to) organizirali. Pa mi je sada jasno da je grad toliko velik koliko ima značajne aktivnosti koje vode izuzetno kvalitetne i sposobne osobe, educirane za odrađivanje poslova.
Kvalitetne su i informacije koje dobivamo. S takvih skupova. Jer, svi uvjeti su tu. I te informacije se prenose dalje. A eto, upamtimo i zabilježimo neke od njih.
Rekli su i to da ima nekih stanja u društvu koje imaju svoj termin (naziv) i funkcionalnost. Zovu se bolesti. Jer, naravno, svaki skup treba imati i jednu (ili više) takvih tema. Tako da smo dobili informacije o bolesti koja se naziva dijabetes ili poremećeni nivo šećera u krvi. Bilo je zanimljivo čuti da je to najraširenija bolest (vjerojatno podrazumijeva najraširenije stanje u organizmu čovjeka, a možda i ne podrazumijeva) koja je danas prisutna u svijetu. A dio svijeta smo i mi. Tako da kod nas (podrazumijeva Hrvatsku) ima 400 tisuća osoba koja imaju takvo stanje u tijelu. Najčešće u krvi. I ono što mi je bilo zanimljivo od rečenog jest da još pola od te brojke (valjda novih) ima također takvo stanje, ali eto oni to ne znaju. Govornik kaže da on (ili oni, nisam shvatio tko je tko) znaju da ima još ljudi koji ne znaju. Da imaju bolest ili ne-usklađenost u svom tijelu. No, nažalost nije u rečenom precizirano da li su to neznalice po svojoj edukaciji ili nisu osviješteni ili nisu nigdje bili da bi im netko rekao da imaju, vjerojatno to što imaju.
Ma nije meni palo na pamet, imam li i ja to, jesam li i ja u toj grupi. Taj dio misli nije mi pao na pamet jer sam se divio ljudima koji znaju što će biti. Kako će biti i kako se prognoze ispunjavaju. Naravno, treba pojačati volumen na radiju. Netko zna što će biti. I zna da je u pravu. Vjerujem da je (su) u pravu. I naravno, jači volumen na radiju značio je da čekam odgovor. Jer radi se o liječenju. Rekli su da se liječi, jer se godišnje troše značajna sredstva (u milijunima naše kune). A vjerojatno i u europskoj valuti.
Rekli su da se liječi i da to nije bolest (dakle, dijabetes) koja je opasna za (zdravlje, život) osobe, svih definiranih bolesnika i onih koji će tek postati već da su opasne posljedice koje izaziva ta bolest. Dakle, u primjeru koji je naveden, problem je što bi mogao biti problem valjda sa pankreasom ili još nekim organima (nisam liječnik pa mi je to manje važno). A da ima utjecaja i na srčanu (funkcionalnost) zonu. Efekt povišenog dijabetesa djeluje na cijeli niz organa koji povremeno otkazuju i uglavnom je to posljedica „same bolesti“. Malo mi je bilo nejasno to što je govornik rekao da taj postupak ide u tom smjeru i da liječenje daje takve rezultate, i da se naravno istražuju i nove vrste (liječenja). I obavljaju sve one radnje koje smatraju da je potrebno da se obuhvate istraživanjem. Što mi je logično (za ovu situaciju, mada znam i za druge logike, iz drugih situacija).
Naravno da je voditelj postavio pitanje o sprječavanju i liječenju te situacije kada nastane u ljudskom tijelu, i sve u tom stilu. Rekli su da je najbolje da jedemo ono što su jele naše bake i da se više krećemo kako bi izbjegli stresne situacije.
Ostao sam zbunjen.
Jer rečeno je da svjetska zdravstvena organizacija preporučuje jesti nešto što su jele naše bake. Pretpostavljam da je to vezano za hranu koju su koristili u ranijim vremenima. I koja je zdrava. Pretpostavio sam da tada nisu imali povišeni dijabetes. Ili da nisu imali čime ga mjeriti. Ili ako je i bio da nije predstavljao neku značajnu kategoriju ili postotak u ukupnom broju bolesti. No, rečeno je da i te hrane nema danas jer eto, hvala Bogu, napredno smo društvo i imamo dobru industrijsku hranu. Koja doduše ima neke mane ali nam je na raspolaganju. Hranimo se industrijskom hranom i imamo dijabetes. Koji opet stvara neke reakcije u tijelu, pa opet to jest bolest ali efekt nije na njemu već na organima koji nastradaju. Ne znam zbog čega. Nije rečeno.
A to što je rečeno, da ne hodamo, to je točno. Samo naravno nije rečeno koliko bi trebali hodati, zbog kratkoće emisije vjerojatno. Ili da se baviti sportom, kako se to voli reći u službene svrhe. A opet, nema skupine ljudi po zanimanju, starosti, spolu i vjeri koji nema povišeni dijabetes. Uglavnom je zahvatio sve populacije i sve pore društva, odnosno osobe sa svih nivoa.
Volim istraživati (ponekad) i pronašao sam značenje riječi dijabetes. Riječ je o situaciji kada gušterača ne proizvodi dovoljno šećera u krvi. A naravno, krv ide po cijelom tijelu. I snabdijeva cijeli niz organa vitalnim sadržajima (ne ulazim u sastav minerala i vitamina i ostalog) odnosno snabdijeva cjelokupni ljudski organizam. Hrani svaku stanicu u tijelu, svaki dio tkiva. Potpuno je jasno da, ako zbog nekog zastoja toka hrane u tijelu ne dođe u (neki) organ dovoljno energije on započne slabije funkcionirati. I naravno, ne ulazim u proceduru kako će se to riješiti, jer rečeno je da se istraživanja rade i dalje.
Pa, kako nije rečeno kako se to stvarno (za)liječi i koji su to postoci ili broj pacijenata koji je (iz)liječen, vjerojatno zbog kratkoće emisije, ili zbog nečeg drugog, nisam razumio odgovor o efektu liječenja. A kada nema nekog odgovora koje očekujemo (a nekad i previše očekujem-o) onda ostaje nesklad u tijelu da nam nešto nije rečeno do kraja, nije dano. Javlja se osjećaj ili stanje da smo zakinuti nekim informacijama.
Nakon par udaha, šetnje po gradu, shvatio sam da je rečeno (gotovo) sve što bi mi kao slušaoci trebali znati. Dobili smo istinu. Dobili smo stanje kakvo jest (u ovom trenutku).
Sada mi preostaje da odaberem put kojim ću krenuti. Mogu pričekati da izađe nova lista bolesti ili bolesnika. Mogu odraditi kontrolu i dobiti neku dijagnozu, a mogu i odlučiti da shvatim samu suštinu istine.
Kada bih unutar sebe shvatio istinu, ono što realno jest, i prihvatio stanje kakvo ono jest onda bih iscijelio stanje unutar sebe. Pokrenuo bih mehanizam koji pokreće moju krv. Jer, ipak je krv posebna (specifična) tekućina. Protok kvalitetne krvi kroz organizam osigurava mi hranjenje svih stanica u tijelu, pa moje tijelo ispravno funkcionira.
Ako sam dobio istinu (a rekli su mi istinu), odabrao sam svoj put snabdijevanja i obnavljanja svojih stanica u tijelu, dobio sam: život. Na neki čudan način dobio sam i materijalno i duhovno obrazloženje kako da funkcioniram u životu.
Čudno je to da su rekli, to što su stručno obrazložili, i da se to izuzetno poklapa s nečime što je odavno rečeno. I da se poklapa sa stanjem čovjeka koji u realnosti želi mir i sklad. Realno je i to da će rezultati biti ono što pojedinac učini sam za sebe. Realno je i to da će statistika pokazati neke mjere i efekte. No, ipak je potrebno poći od općih (duhovnih) postulata i primijeniti na sebi koliko je to realno moguće.
Da, u nekim uvjetima, znanjima, vremenima reklo se da je krv specifična (važna, jedinstvena) tekućina kojoj je najvažnija funkcija da prenosi informaciju. I to onu u istini i sveobuhvatnu. Radost je u meni kada mogu dobiti preko krvi svaku informaciju o stanju u mom tijelu, uključujući i rad štitnjače, stanje inzulina ali i stanje bilo kog unutarnjeg organa (stomaka, bubrega, jetre…) pa mogu na taj način ispravno funkcionirati konzumirajući hranu koja je u ovom trenutku postojanja i najprikladnija za moj organizam. Možda i postignem stanje zdravlja, a to je ono kada nisi bolestan, pa ne mora nitko brinuti o tebi.
I to sve u mom ne (pre)velikom gradu. Šampionu, po nekim mjerilima. Pa eto, život ima smisla i u malim stvarima, malim situacijama i malom gradu. Uz ugodnu glazbu sa lokalne, gradske radio stanice. Osnovom navedene primjene dobit ćemo rezultate o kojima ćemo opet moći: kazati/govoriti/reći. . .na svoj način, živjeti.
Pa, živili i Vi !
