Pod pojmom reinkarnacije podrazumijevamo povratak u fizičko tijelo Duše koja je ranije već bila u nekom od fizičkih tijela.
I sada, u tom postupku kada se duša vraća u tijelo, bi bilo dobro da vidimo u kojem je stanju došla. I iz kojeg razloga i cilja.
Naravno da nas interesira i u kojem je stanju jednom ona i otišla.
Bilo bi logično da konstatiramo da ta duša koja se sada vraća u tijelo, da se vraća u stanju i sa informacijama s kojima je otišla. Što podrazumijeva da je u duši zapisan svaki događaj, stanje, situacija koju je prošla u zadnjem življenju.
Jer, dok nije bila u fizičkom tijelu, bila je „na nebu“, kako to najčešće zovemo, ili bila je u energetski izbalansiranom stanju. U raju, kako ta mjesta također znamo nazivati. Vjerojatno tamo gdje su i ostale duše. U nekom nebeskom miru i spokoju. Gdje „čekaju“ i miruju. Da opet odu dolje u tijelo na izvršenje nekog zadatka.
Kada su odlazile, imale su informaciju o svemu što se dešava „dolje“ kod nas. Vidjele su sve ono što smo i mi vidjeli. Doživjele su sve situacije koje smo i mi doživjeli. Bile su svjedoci događanja od pelene do groba. Znaju za naše prve neprospavane noći. Prve boli rasta zubi, prohodavanja. Trčanja. Prvog i zadnjeg rođendana. Dobivanja prve lutkice i igračke, učenje prvih slova i čitanje prve knjige. Prvih utakmica i takmičenja. Društva, prijatelja, znanca. Razočarenja i napretka. Do prve ljubavi, prvog zaposlenja i promicanja. Ljubavi, rada, užitka, nježnosti, patnje. Instruiranja, izlaganja, dobiti. Poštovanja i vrijeđanja. Dobiti i gubitka. Radosti i tuge. Ipak, čak i za Dušu koja se reinkarnira postoji pravilo da ponovno mora proći svoju obnovu situacija na zemlji da bi povratila „staro“ znanje koje posjeduje.
I ostaje pitanje: što je od toga odnijela duša sa sobom? A što ostavila? Što je od toga što ima kod sebe ili sa sobom svjesno ili nesvjesno? Što želi odnijeti ili što želi ostaviti? Uspije li uzeti ili upamtiti to što je doživjela?
Duša zna sve to. A što je to sve, veliki je problem za naš mozak ili bolje reći um. Umu je teško prihvatiti da je to tako i da to postoji. Dušu, kao nešto što postoji, a ne vidi se. Od materije nije, ali energetski postoji. To je nešto što postoji i aktivno je. Snažno djelujuće, ali ne vidimo. Osjetimo i uspoređujemo stanje tijela sa stanjem duše. Osjetimo razlike. Te razlike nam smetaju. U neku ruku i bole.
Često promatramo neku situaciju oko sebe. I tražimo da osjetimo to kako je sada i kako može biti, prema nekim našem kriteriju. I kontinuirano mjerimo je li to dobro ili manjka nešto. Želimo da nam bude dobro stalno. Bilo bi nam drago da bude to dobro. No, uglavnom govorimo o tome da nam bude bolje. I dolazimo u jaki nesklad. Nesklad naše potrebe. Nesklad stvarnosti. I nesklad onoga za što smo mi tu i ovdje.
Praksa kojom se bavim ukazala mi je da svi naši „problemi“ kao i „neodrađene situacije“ ostaju na zemlji. Ostaju ovdje gdje su stvoreni. Zemaljske situacije i zemaljski planovi ostaju na zemlji. Moglo bi se reći da nitko pa ni „oni gore“ ne žele probleme. Ni situacije koje nisu razriješene. Situacije neugode kao neka prljavština na duši, ostaju na zemlji.
Duša odlazi tamo gdje je i bila. Gdje i pripada. U Mir, u sklad, u zaštitu božanskog stvorenja. Na neki način zna što je učinila i zna dio koji nije urađen. Duša je u direktnom kontaktu sa Svevišnjim. Konstatira se njeno djelovanje. No, istovremeno se utvrđuje i dio koji nije odrađen. Nije to grijeh ni ispovijed. To je stanje „odgovornosti prema samome sebi“. Bez ljutnje i bez bola. Bez kritike. Jednostavno se čeka slijedeća prilika da se ta situacija i ta prilika „odradi“ onako kako je potrebno.
Činjenica koja je naprosto nevjerojatna jest, da kada se „odradi ta situacija“ onda nastupa Mir i sklad u duši. Nastupa Mir i sklad u okolini. Jedno sveopće priznanje i stanje. Stanje koje nismo mogli ni zamisliti. Niti pretpostaviti. A odgovara svima. I dobro je svima. Gotovo da i ne treba nešto bolje. Ili ne pada ti na um da bi nešto promijenio ili promijenila. Idealna situacija koju samo možeš sam sebi poželjeti. A može da se odradi samo ispravnim djelovanjem.
I tu počinje naš problem povratka na zemlju. Problem reinkarniranja u novo vlastito tijelo. Jer, moramo se suočiti sa istinom da nismo (kada smo mogli) izvršili djelo koje donosi korist i Mir svakome od nas.
Dakle, kada sam učinio nešto, na način da sam koristio vlastite misli i stav koji eto tako mora biti, ispalo je da i to baš nije tako naj-dobro. Dobro ispada samo kada je odrađeno po nekom ugodnom, gotovo perfektnom planu. Nekom planu, kojeg bi trebao slijediti i po kojem bi mi bilo dobro. I ne samo moje dobro. Već dobro i za druge. I za okolinu. I prirodu. Volimo ga nazivati Božanskim planom ili planom Svevišnjega da bude dobro cijelom ljudskom rodu. Biljnom i životinjskom svijetu. Ukupnosti prirode. Planu sklada i Mir-a.
Bol i patnja nastaju, ako nismo u tom (putu/toku) Mira i sklada. Ukoliko nismo na Božanskom putu. Zbog razvoja svog ega ili nekog novog puta. Vjerojatno samo zbog skretanja sa idealnog puta.
I mogli bi kritizirati sebe, ali možemo biti ponosni na situacije kada prepoznajemo ispravnost djelovanja na zemlji. Ostajemo li u ispravnosti djelovanja na zemlji, rado ćemo se reinkarnirati. Odlaziti u prošlost i budućnost. Biti Sve i svugdje. Biti u poniznosti jer smo u Svjetlosti. I Svjesnosti. U istinskoj svjesnoj istini djelovanja. Kao nagradu života dobivamo Mir.